Ko je radio na pjesmi „Dreamer” i jeste li zadovoljni kako je sve ispalo?
- Tekst i muziku potpisujem ja. Produkciju i aranžman radili su Haris Rahmanović Priki i Nino Mujagić, ultratalentirani mladići iz Bihaća. Snimanje je prošlo fantastično. Nakon 12 sati bili smo slomljeni, ali sretni, jer smo znali da ćemo dobiti super proizvod.
Kako ste se zainteresirali za muziku?
- Otkad znam za sebe, nešto sam pisala i pjevala. To me nije popustilo ni danas. Najbitnija razlika između nekad i sad je to što ne čekam nikog da mi piše pjesme, već to sama radim. Sad mi je sve što je u vezi s muzikom bitnije, atmosfera pjesme, kako ekipa s kojom radim razmišlja, koliko je tekst koji pišem autentičan i vezan za ono što sam proživjela.
Koliko je danas teško biti svoj?
- To zavisi od toga gdje se nalazite. U Americi je jedini cilj da ste drugačiji i svi gledaju kako da se odvoje od mase - tako postavljate nove granice i standarde. Ovdje, manje-više, još većina igra na sigurno te, ako je nešto već uspjelo, sigurno će još nekoliko imena na isti kalup isploviti. To razumijem, jer je tržište malo, ali ne znači da ne treba ići po svome. Doduše, polako se to i ovdje mijenja zahvaljujući internetu.
Šta Vas inspirira i pokreće u radu?
- Prvenstveno ta dječija iskra koja me iz nekog razloga vuče ka muzici još odmalena. I dalje je snažno osjećam i još me ništa nije uspjelo emotivno dići na takav nivo kao što to rade muzika i umjetnost generalno. Inspirira me život koji živim. Ono kako se osjećam i kako na mene utječu stvari oko mene. “I Miss You” i “Dreamer” govore o tim mojim stanjima i osjećanjima.
Imate li uzore u muzici?
- Odrasla sam slušajući raznoraznu muziku. Od „Indexa“ preko „Whitesnakea“, Ričarda Bone (Richard Bonna) do Šade (Sade) i svi oni su sigurno ostavili neki trag na mene. Međutim, aktivno se trudim da, kad pišem, uđem duboko u ono što osjećam, da bi proizvod bio što ličniji i autentičniji jer, na kraju dana, svi mi imamo svoj neki glasić kojem samo treba dati prostora da progovori. Presretna sam što s Prikijem i Ninom mogu biti sto posto svoja, a i oni tako sa mnom, što znači da, kad radimo, nema kalkuliranja, već eksperimentiramo i uglavnom svi „palimo“ na iste stvari u toku procesa, što je često indikator da smo na dobrom putu.
Postoji li neko s kim biste voljeli snimiti duet?
- Josipa Lisac mi je izazov jer je drugačija i s njom bi bilo zabavno raditi, sigurna sam. Senidah mi je odlična jer je na ove prostore, što se tiče zvuka, donijela nešto novo i to što radi, zaista srčano radi. Ja joj vjerujem. Možda čak i s grupom „Irie FM“ iz Srbije, ludi su mi. Bh. bend „Činčila“ mi je super i to bi bilo zabavno. Što se tiče stranih umjetnika, duga je lista. Možda Lana del Rej (Del Rey), jer je ona „mama“ svih nas što volimo taj melanholičan i taman zvuk. The Weeknd također.
Kakvi su Vam daljnji planovi?
- Sljedeći korak je da završimo pjesmu pod još radnim nazivom “Wake up - it’s a nightmare”. Sasvim malo fali da je završimo te da snimimo video. To će se, kako smo planirali, desiti do kraja godine. Nakon toga snimamo ostale pjesme koje su već napisane, samo im se treba posvetiti, kao i ovim prethodnim.
- Prije deset godina otišla sam u Ameriku. Inače sam rođena i odrasla u Sanskom Mostu. Sto posto ljuta Krajiškinja. Kao djevojčica sam sanjala da idem u Njujork ili Los Anđeles. Duboko u sebi sam znala ću ispuniti tu želju. Godinu sam studirala, a ostale godine sam bila tipični imigrant preko bare. Nije uvijek bilo lako, ali taj život me učinio onakvom kakva sam danas, barem u muzičkom smislu. Oslobodila sam se nekih uvjerenja i ograničenja koja sam imala kada je pitanju moj muzički identitet.