Za zvanični početak igranja košarke u Zenici uzima se 1954. godina, kad je formiran prvi košarkaški klub. Tokom historije Čelik je postizao različite rezultate, ali ono po čemu je uvijek bio prepoznatljiv jeste omladinska škola kroz koju je prošlo više od 15.000 mladih košarkaša.

KK Čelik je u svijet plasirao mnoge poznate igrače i trenere, od kojih su najpoznatiji Matan Rimac, Zdenko Grgić, Emir Mutapčić, Zoran Savić, Dževad Alihodžić, Teoman Alibegović, Mensur Bajramović i mnogi drugi.

Sjajna generacija

Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća dolazi do fuzije sa KK Zenica Metalno, te klub mijenja ime u KK Zenica-Čelik. Novu generaciju zeničke škole košarke predvodili su Ivan Opačak, Kenan Bajramović, Hasan Rizvić, Emir Preldžić, Ognjen Kuzmić… Pomenuti igrači su ostvarili zapažene karijere u Evropi.

Klub 2008. godine vraća svoje staro ime i dodaje prefiks "Omladinski", što predstavlja opredjeljenje kluba za stvaranje sopstvenih mladih igrača. Jedan od igrača koji je ostavio značajan trag u zeničkoj košarci je i nekadašnji poznati centar Kemal Alihodžić, brat proslavljenog bh. reprezentativca Dževada.

- Na početku moram spomenuti naše prve trenere, Davora Šestaka, pokojnog Ranka Đurića, kao i Borisa Britvara, koji je selektirao generacije igrača 1966, 1967. i 1968. godišta. Na prvoj zvaničnoj utakmici u današnjoj Zetri, igrali smo sarajevskom Bosnom koju smo pobijedili skoro sa 40 koševa razlike.

To je bio signal dobrog rada sa selekcijom za koju se kasnije ispostavilo da je svjetska generacija. Način na koji je klub funkcionirao bio je odličan - kaže Alihodžić, koji ističe i rad trenera Koste Jankova. 

- Na jednom turniru u Zenici gostovala je ekipe Crvene zvezde, predvođena trenerom Rankom Žeravicom, čiji je pomoćnik bio Kosta Jankov. Rukovodstvo našeg kluba je ponudilo Jankovu da dođe u Zenicu i preuzme tim koji je tada bio u drugoj republičkoj ligi. Pristao je i s generacijom u kojoj je bilo 80 posto domaćih igrača za četiri godine preskočili smo četiri ranga takmičenja i ubrzo ušli u Prvu A ligu tadašnje Jugoslavije – kaže Alihodžić.

Za Čelik su tad igrali Alibegović, Savić, Alihodžić, Slavko Todorović i mnogi drugi, ali Zeničani nisu mogli finansijski parirati drugim klubovima te su bili prisiljeni prodavati mlade igrače. 

Jankov vukao konce

- Jankov je vukao sve konce, čak je odlučivao kad će ko da ide u tadašnju vojsku, organizirao je treninge za te momke u drugim gradovima. Uveo je stvari koje su u tadašnje vrijeme bile nezamislive, imali smo kondicione, atletske i mentalne treninge. Imali smo i po četiri puta pripreme u toku godine.

Znao je čim raspolaže i napravio je fenomenalni rezultat ulaskom u najviši rang takmičenja. Sa sigurnošću mogu reći da je tadašnja liga bivše Jugoslavije bila u rangu današnje Eurolige. Nikome od nas nije padalo napamet promijeniti sredinu, nego smo samo imali želju da se skinemo u dres Čelika – kaže Alihodžić i sa sjetom se prisjeća kako je kao tinejdžer igrao u punoj dvorani na Bilmišću.

- Dvorane su bile pune i dva sata prije utakmice, to je bio praznik sporta. Lično bih volio da se vrati pravilo tadašnjeg Košarkaškog saveza prema kojem je bilo obavezno da svaki igrač do 18 godina mora igrati i utakmice dva ranga takmičenja niže. Moj brat Dževad je igrao u Bosni, ali i u zeničkom Rudaru. Zoran Savić je osim za Jugoplastiku igrao i za Borac iz Čapljine.

Razmišljalo se na pravi način, sad imamo situaciju da u Zenici nemamo struke. Žalosno je da ti bivši igrači, koji su trenerska elita, žive po svijetu, a da ih ovdje sada rijetko ko zna. Sve je postalo ispolitizirano, obezvrijeđeno i degradirano. Bio sam kapiten poslijeratnog Čelika kad smo igrali deset finala i imali pet reprezentativaca. Žalosno je da nakon 18-19 godina Čelik ne može da bude stabilan prvoligaš. Da grad sa više od 100.000 stanovnika nema ekipu u najvišem rangu košarkaškog takmičenja, to ne mogu da razumijem – kaže Alihodžić, koji ipak pokušava promijeniti neke stvari. 

Najveće bogatstvo

- U razgovoru sa bivšim saigračima došli smo na ideju da pokušamo depolitizirati sport i da sve te ljude uvedemo u klub. Samim tim, njihovim imenima, dobili bismo mnogo. Nisu problem novci, problem su međuljudski odnosi i kompleksi. Mi još imamo pogrešnu percepciju u glavi da sve počinje i završava sa novcem. Ipak su struka i ozbiljni ljudi u klubu preduvjet za dobar rezultat – tvrdi Alihodžić i izdvaja, kako kaže, najljepšu stvar iz svoje generacije.

- Svi smo sada pedesetogodišnjaci, ali prijateljstva koja smo stvorili u mladosti, u najljepšim igračkim godinama, još traju. Svi smo u kontaktu, viđamo se kad možemo. Tek u ovim godinama shvatam kakvo bogatstvo mi je donio ovaj sport. Imali smo sreću da nas košarka odgoji, omogući nam da obiđemo svijet.

Mi smo i danas prijatelji, kao porodica rasuta po svijetu. Nadam se da će se jednog dana obnoviti naš košarkaški turnir i da će ih neko pozvati u Zenicu, kako bi ih svi ponovo vidjeli. Oni su djeca ovog grada, koji su donijeli najveću slavu našem klubu. Kad pogledam neke druge generacije shvatim koliko smo mi sretni. Žalosno je da neko ko je dijelio svlačionicu deset godina ne sjedne barem da kafu popije zajedno i ispriča se. Hodaju istim gradom i ulicama, a djeca im se ne znaju – ističe Alihodžić.

Sportska porodica

Prisjetio se Kemal i početaka karijere njegovog brata Dževada, dugogodišnjeg reprezentativca BiH, koji je nastupao i u sarajevskoj Bosni, kao i zagrebačkoj Ciboni.

- Trenirao sam već godinu i po i molio sam Dževdu da krene sa mnom na treninge, ali on to nije htio. Ipak, kad ga je tadašnji trener Boris Britvar prvi put ugledao pod košem, počela je poznata historija. Inače, ni ja ni brat nismo željeli nametati našim kćerkama izbor sporta.

Svi su očekivali da će i one završiti u košarci, međutim, Dževdina Adna je izabrala odbojku i nedavno je dobila stipendiju jednog koledža u Americi. Moja Ena je veoma uspješno trenirala karate. Pokušala je i odbojku, ali smo ostali bez kluba u Zenici. Sad je izrazila želju da se oproba u košarci - rekao je Kemal Alihodžić.