Najdraža igračka Marije Aleksić (21) od ranog djetinjstva je fudbalska lopta. Prije samog početka ozbiljnijeg treniranja, iskušala se u tenisu, košarci, plesu, a onda je, kako nam je rekla na početku razgovora, jednog dana u šetnji s mamom vidjela djevojčicu kako trenira s dječacima i više nije bilo upitno čime će se baviti.
Tri godine
- Počela sam trenirati u OFK Sport timu s dječacima i tu sam se zadržala nekoliko godina. Potom sam zaigrala za ŽFK Borac, koji se ubrzo raspao i 2011. godine sam postala članica ŽFK Banja Luka. Mislim da sam se rodila s ljubavlju prema fudbalu – kaže Aleksić, reprezentativka BiH.
Igrajući u banjalučkim klubovima, imala je samo jedan cilj, otići u inozemstvo.
- Već sa 17 godina imala sam pozive nekih klubova, ali su mi roditelji govorili da je bolje da ostanem ovdje dok ne završim srednju školu. Moj tadašnji trener Zoran Dimitrić predložio mi je da odem na probu u Ferencvaroš. Nakon tri dana ponudili su mi ugovor na godinu dana, a samo nekoliko mjeseci kasnije dobila sam ponudu da produžim ugovor na još tri godine – ističe naša sagovornica.
Prezadovoljna je uvjetima u Budimpešti.
- Svi uvjeti za život i treniranje u Mađarskoj su idealni. Potrebno je samo raditi, a mi Bosanci poznati smo da znamo i volimo raditi. Moja je obaveza samo trenirati i tu dajem svoj maksimum. Živim u klupskom kampu koji je posebno napravljen samo za ženski fudbalski klub, a imamo sve potrebno za rad - naglašava naša sagovornica, koja je s nepunih 19 godina igrala u Ligi prvaka.
Velika želja
Aleksić je prošla sve kategorija reprezentacije BiH, a svoj debi na okupljanju seniorskog tima imala je s nepunih 15 godina.
- Evo me već šestu godinu u nizu u najdražem dresu. Bila sam standardni član kadetske reprezentacije, kapiten juniorske.
Jedna od mojih najvećih želja je da izborim nastup na velikom takmičenju u dresu seniorske reprezentacije BiH, jer mi sve ovdje igramo srcem –kaže Aleksić.
Samostalan život
- U Mađarskoj su mi osigurana hrana, smještaj... i sad sam sa 21 godinom života samostalna osoba i mnogi mi na tome zavide. Na neki način sam ostvarila svoj san.
Budimpešta nije previše daleko od Banje Luke pa ponekad iskoristim priliku da obiđem porodicu, a i mama često dođe do mene – riječi su Aleksić.
