Nakon mjesec-dva, nije više ni bitno, sutra će nogometnu utakmicu u sklopu Premijer lige BiH za nogometaše odigrati nekadašnji ljuti rivali - Sloboda i Željezničar, klubovi s tradicijom koji nisu od jučer.

Pod nekim drugim okolnostima bio bi to praznik fudbala, ali sudeći prema posljednjoj odigranoj utakmici i najavama uoči ove, pitanje je može li se ikakav praznik sutra očekivati.

Uz sve ogromno poštovanje prema dvojici trenera Zlatanu Naliću i Amaru Osimu, za koje autor ovoga teksta smatra da su neuobičajeni i da svojom pojavom i znanjem ne samo da koriste bh. fudbalu već uopćeno sportskom medijskom prostoru, utakmica između "njihove" Slobode i Željezničara tada na Tušnju bila je otužna, da gora nije mogla biti.

Generalno, interesiranje za bh. fudbal se budi, ali ono što smo vidjeli u Tuzli tada najzorniji je primjer jada i čemera na koji se može utjecati samo planski, sistemski, zajednički.

Najzanimljivije od svega, a to konstatiraše preneraženi, na same sebe ljuti vrlo ozbiljni ljudi - njih nekoliko - jeste što bi isti oni pogledali reprizu utakmice, samo eto dok malo odahnu, dok zaborave šta su gledali, odnosno šta nisu vidjeli.

Ništa manje zanimljivo jeste da ni projekcije uoči same utakmice, kao i danas, nisu bile ništa optimističnije. Ko je iole poznavao situaciju u oba kluba, ko poznaje naše terene i kako igraju Sloboda i Željezničar, te koliko su bodovi i jednima i drugima bitni, mogao je naslutiti šta bi se moglo dešavati na terenu i kako bi utakmica mogla okončati - 0:0.

Željo moja, tugo moja

Elem, i pored svega toga, oni što vole Slobodu i Želju, makar na TV ekranima poželjelet će pogledati sutrašnju utakmicu, bez obzira na prethodno iskustvo.

Dakle, u jednu ruku, živi su, probudio se taj neki duh za domaćim fudbalskim šampionatom koliko god na tribinima ne bilo mnogo gledalaca. Postoje i dalje ljudi koji tempiraju svoje obaveze i usklađuju gdje će i šta će u odnosu na nekakvu utakmicu Premijer lige. Iščekuju se rezultati, pokazuje zanimanje za, recimo, zadnju liniju Slobode, ko je u GOŠK-u bolji od ostalih, hoće li igrati Tatar ili Halilović za Sarajevo, šta može ovaj mali Mujezinović...

A onda, druga ruka i u njoj konglomerat jada, bijede, najčemernijeg čemera...

Pod broj - jedan teren(i). Ima li uopće smisla pokušati gledati ijednu utakmicu Premijer lige subotom, recimo, ili nedjeljom na TV-u dok negdje na nekom drugom kanalu igraju Bajern - Hofenhajm ili Vest hem - Liverpul. Teško da se takav smisao može pronaći i u mišijim rupama. Ne moramo ni gledati. Ima li smisla da se neko bavi sportom totalno drugačijim od fudbala, a da se fudbalerom zove. Po kojem je, recimo, kriteriju Anel Šabanadžović fudbaler u BiH? Ni po kojem.

Njega, ovo što se kod nas odvija, a odvija se zbog sramotnih terena, ljudi mogu samo ismijavati. Tek kada ode naljeto pa se navikne na neke druge svemirske uvjete u AEK-u, moći ćemo pričati o njemu.

Postoji pjesma, antologijska, "Tuzlanski gerilci", čuvenog "Defencea", benda pionira na bh. savremenoj hip-hop sceni iz kojeg je korijene pustila i regionalna zvijezda Edin Osmić, Edo Maajka. Hem što se bend zvao "Defence", hem što su na gerilce ličili igrači i jednog i drugog kluba, pa ako ima nešto pozitivno iz ove utakmice i prijenosa iz praskozorja čovječanstva, onda je to podsjećanje na ovu numeru.

"Otišli mi živci k'o u ludnici"

"Ovo je možda najgora utakmica u historiji fudbala, ja ne znam jesam li gledao išta gore. Dok se ne riješe ovi tereni... Tresem se, isto ko da sam 90 minuta kopao sebi mezar u koji ću leći. Pa dodavanje jedno, dribling, šut... znači da se desilo IŠTA da liči na fudbal bio bih zadovoljan. Da postoji statistika u svemu najgorem mislim da bi ova utakmica bila najbolja na planeti u najgorem. Izbij, nabij, prouči...".

Da ne bude da je pisac ovih redova nezadovoljan, prethodno je odlomak žalopojke prosječnog jednog ljubitelja fudbala.

Dalje on, u napadu bijesa, a sa svime se slaže većina koja je utakmicu posmatrala iz tog nekog neutralnog ugla, zaključuje kako su tereni 99 posto simbol ove lige, da igrači džaba treniraju fudbal i da je poenta svega dovesti deset rovokopača i vrhunskog golmana, osvojiti jedno devet titula i biti redovno najgori u Evropi.

A onda na kraju biber na telvu - transparent za iseliti se na drugu planetu. Imaju među navijačima Slobode i objašnjenje. Željezničar je nekada igrao s Leotarom i nije mu trebalo pa je izgubio, a tim je porazom gurnuo Tuzlake u drugu ligu. Pošto je tada trener Želje bio Amar Osim, on je sada isti kao otac, "zreo za moždani"?

I opet, pored svega, mnoge živo zanima hoće li se sutra nešto drugačije desiti osim gerilske borbe. Kao što jednom reče upravo legendarni Švabo, treba vidjeti dokle dosada može ići.