Za stanovnike Sarajeva svake godine mjeseci april i maj imaju posebno značenje, pogotovo za sve one koji su se u tim mjesecima zadesili u glavnom gradu BiH 1992. godine, kada je počela najduža opsada jednog grada nakon Drugog svjetskog rata.

Mnogobrojni objekti, simboli grada su spaljeni ili potpuni srušeni, a za stanovnike naselja Grbavica, posebno bolno iskustvo je bilo gledati kako gori jedan od simbola šehera, stadion "Grbavica", dom FK Željezničar.

Treninzi u školi

Među onima koji su svjedočili tom razaranju bio je i Bulend Biščević, nekadašnji fudbaler "Plavih" i reprezentativac BiH.

- Rat me zadesio na Grbavici, Bio sam toga, kako se to kaže, izlazna generacija juniora Želje. U to vrijeme nije mi ni padalo na pamet da bi moglo sve stati, da bi možda mogao i prekinuti karijeru... sve je to još uvijek izgledalo nestvarno. Živjeli smo, ipak, u tim nekim zajedničkim sredinama, komšiluk se pazio i družio, i niko ni slutio nije da bi sve moglo ispasti tako kako je ispalo. Ja sam do augusta 1992. ostao ovdje na Grbavici s roditeljima, jer se sve iznenada desilo. Kasnije smo prešli na slobodnu teritoriju, prisjeća se Buki u razgovoru za "Avaz".

Uslovi za treniranje u ratu bili su teški.

- Sjećam se da su tu u jednoj školi na Hrasnom bili organizovani treninzi. Koliko - toliko se moglo raditi, bili su tu nekadašnji igrači Adžem, Elkaz i još neki igrači iz generacije Starovlaha. Kasnije je, 1993., Željo počeo raditi u Skenderiji, tu su bili treneri Bukal, Bračulj, Sprečo, Đurbuzović, Smajlović... počeli su okupljati generaciju juniora i tako je krenula obnova Želje, priča Biščević.

Vječni ožiljci

Prvi derbi nakon agresije na BiH je odigran 2. maja 1996., a dani uoči derbija i povratak "Plavih" na "Grbavicu", bio je poseban osjećaj.

- Nakon reintegracije Grbavice u martu Željo se vratio na stadion koji je bio uništen. Teren je bio oštećen, sve je ličilo na pravu borbenu liniju. Doživio sam sve to teško, bio sam tu kada je stadion zapaljen i svake godine taj april i maj nekako bude ta sjećanja. Prava je sreća da smo preživjeli sve to, prisjeća se Bulend.

Za kraj, Biščević je poželio da se nikad ne ponovi rat.

- Najvažnije je da ovo bude nauk mladim generacijama, da se nikad više ne ponovi. Ožiljci koji su tada nastali ostaju za vijeke vijekova i to se ne može izbrisati, zaključio je naš sagovornik.