Ime Bojana Križaja zauvijek će ostati upisano u anale jugoslavenskog skijanja. Njegovo ime se godinama nalazilo na samo vrhu svjetskog kupa u skijanju. Ovih dana Križaj vrijeme provodi u Bosni i Hercegovini. Od Nove godine je tek nekoliko dana išao u Sloveniju i to zbog privatnih obaveza. Uglavnom je na Jahorini, ako nije na skijaškim stazamam onda vrijeme provodi u hotelu "Vučko" u čijem vlasništvu ima udio.
Sa sjetom je ekskluzivno govorio za "Dnevni avaz" o vremenu Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Kaže da je to san svakog sportiste, da kod svoje kuće predstavlja svoju zemlju. Tada veliku Jugoslaviju. Iako se nije okitio medaljom, jer je završio na 7. i 9. mjestu, nikada neće zaboraviti olimpijadu u Sarajevu.
Jedan prostor
- Moja simpatija prema tom prostoru je veća od svih tih političkih tenzija, ja mislim da i 99 posto ljudi, misli tako, da možda mali procenat ljudi daje neku tenziju koja im treba. I dan danas gdje god dođem vrlo dobro sam primljen, poštovan, šta mi fali. Ja poštujem ljude, to su me naučili najviše Japanci, ja poštujem ljude. Jer ako ne znaš sa kim pričaš, trebaš biti otvoren prema njemu. Trebaš da poštuješ ljude, njihove navike, prilaziš ljudima jednostavno i tražiš taj nekakav ljudski kontakt, koji bi teoretski trebao biti među ljudima - kaže legenda skijanja Bojan Križaj.
Opišite nam Vaša sjećanja na trenutak kada dobijate informaciju da će se u Vašoj državi, u Jugoslaviji, u Sarajevu, održati zimske olimpijske igre. Kako je to bilo?
- To je san svakog sportaša da ima mogućnost takmičiti se kod kuće. Mi smo tada dobili priliku takmičiti se u Sarajevu. Dobili smo mogućnost, da nam ljudi obezbijede sve najbolje za trening, za pripremu. Sve je pripremljeno kako treba, da dobijemo svu najbolju moguću opremu u tom trenutku i bili smo jednostavno u centru pažnje. Ljudi su nam se obratili kao potencijalnim dobitnicima medalja i na kraju krajeva, nismo ih iznevjerili. Sa Juretovom medaljom mi smo se zahvalili svim ljudima koji su jednostavno vjerovali u nas kao sportaše. I to je bio jednostavno veliki momenat za nas koji smo imali priliku boriti se za medalju u Sarajevu. Nevjerovatan je to osjećaj. Odjednom cijela država, svi pričaju samo o vama. Ma ne može se to ponoviti.
Ima jedna simpatična anegdota a veže se za vas, neki ste tekst zaboravili, možete li nam objasniti šta se to dogodilo?
- Kako nećeš zaboraviti, ja sam bio samouvjeren da se to ne može meni dogoditi! Ali kada je došao trenutak... ma nevjerovatan osjećaj, da cijela planeta gleda u tebe. Ja sam kao u ime sportista trebao da pročitam jednu poruku na otvaranju olimpijskih igara. I prije toga je bila rasprava na kojem jeziku. Insistirao sam da to bude na slovenskom jer sam ja Slovenac, logično. Ali ovi organizatori nisu dali, nema govora o tome. Kada smo se dogovorili kako ćemo, ja sam išao bez papira, kao ja ću to odraditi bez problema... Ali sam zaboravio tekst! I šta sad, onda su ljudi vidjeli da se mučim, malo su aplaudirali i to je sve dobro prošlo na kraju.
Jeste li poslije takvog vremena uspjeha, euforije, mogli vjerovati da će se nekoliko godina dogoditi raspad svega. Kao da je neko bio ljubomoran na nas pa htio sve to da uništi. Kako vi to posmatrate?
- Niko nije vjerovao da će eskalacija tog sukoba imati takve posljedice. Mi smo bili stvarno prvi u redu svih tih sukoba. I nekako smo prošli kroz taj haos dosta brzo i bez nekih velikih ozljeda. Ja sam bio dosta u inostranstvu, u ona doba baš sam se vratio iz Japana sa posljednjim avionom, koji je sletio u Ljubljanu. Onda se zatvorio aerodrom i počela je pucnjava tamo. Svi smo se malo smijali tome, to je možda neki štos, niko nije vjerovao da može nešto ovakvo da se desi. Ja sam plakao poslije rata kada sam prvi put obilazio prostore gdje su se održavale Zimske olimpisjke igre 1984. godine u Sarajevu. Ja sam stvarno plakao i bio sam neizmjerno tužan... Toliko poznatih ljudi jednostavno su postali izbjeglice, imam i danas kontakta s ljudima širom avijeta. Prosto nevjerovatno kakav je to bio harakiri za državljane Juge, ne samo za Bosance. Koliko su ljudi u drugim zemljama imali empatije prema nama i prihvatali su nas. Ali sve je nekako nestalo vrlo brzo. Od toga da ste u centru svjetske pažnje po nečemu najljepšem kao što su olimpijske igre, do toga da se vodi krvavi sukob. Nevjerovatno.
Olimpijski sjaj
Možda se zgrade ili staze mogu i obnoviti, ali ko će zacijeliti one rane u ljudima?
- Ja se prije svega pitam, kome smo mi smetali? Pitamo se kome to treba? Prvo sve da uništiš, onda radiš, radiš sve da popraviš. A šta je s ljudskim odnosom, ko će to popraviti? Ne znam, evo ja kada sam prvi put došao nakon rata na Jahorinu, i taj hotel "Vučko" koji je bio izgrađen za svrhe olimpijskih igara, bio je potpuno devastiran. Ništa od hotela nije ostalo. Mi smo kupili ruševinu i počeli, zajedno sa Provićima, projekat obnove "Vučka". Mi smo vjerovali da će taj dio naše historije biti zaboravljen, taj tamni rat, i htjeli smo da napravimo nešto da vratimo planini olimpijski sjaj. To je u jednu ruku bio i naš doprinos vraćanja tog olimpijskog sjaja planini ili tom vremenu kada smo svi živjeli za olimpijadu. Ali pazite sad, nekome smeta da je to na baš na području RS. Ja u ono vrijeme nisam znao šta to znači, pa ni sada, mi pređemo dva - tri puta dnevno granice, sjedimo, putujemo, družimo se s ljudima. Glupo je to, u Bosni i Hercegovini sam, kakve to veze ima. To je Bosna i Hercegovina.
Koliko ste svog skijaškog, stručnog znanja ugradili u Jahorinu, koja posljednjih godina postaje takmac skijalištima poput Cortine d'Ampezzo, naprimjer?
- Mi smo sa Provićima bili dio masterpalana izgradnje i jednostavno renoviranja Jahorine kao takve za budućnost. Tako da sam bio u tom smislu vrlo dobro prisutan. Baš smo nedavno razgovarali, bili smo kod predsjednika Dodika gdje smo napravili prezentaciju i sami ste vidjeli šta se dogodilo. Ekspanzija turizma, ulaganje i novca, ja se nadam da će ubuduće i Jahorina i Bosna kao takva dobiti mogućnost organizacije još ovih takmičenja na najvišoj razini.
Mislite zimskih olimpijskih igara? Ili evo makar da imamo utrke svjetskog skijaškog kupa? To za sobom povlači veliku dobit, zar ne?
- Pa mogućnost nove olimpijade, je teško pitanje. Jer BiH je kao i Slovenija vrlo mala. Treba tražiti sinergiju nekih velikih zemalja. Zagreb je imao utrku svjetskog kupa, nema više. Ako me pitate šta je potrebno, na jednoj strani sigurno politička stabilnost, na drugoj novac jer sve te stvari puno koštaju, sve to košta. Dobiješ u turizmu tri ili četiri puta više, ali prvo trebaš uložiti da sve bude besprijekorono. Što se tiče ski kupa, poznajem ljude, ali vidjet ćemo.
