Pred Gradsko vijeće Sarajeva, Skupštinu i Vladu Kantona Sarajevo te sarajevskog gradonačelnika ovih dana stigla je inicijativa da se na području Kantona Sarajevo jedna od ulica ili vrtić, škola ili neka institucija od kulturnog značaja nazove po Jeleni Vitas. Inicijativu je uputio poslanik SBB-a u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Damir Arnaut uz obrazloženje da je Jelena Vitas od početka okupacije Sarajeva u Drugom svjetskom ratu bila aktivna članica Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) i da su je okupacijske snage uhapsile 1943. godine zbog antifašističkih aktivnosti. 

Svijetla prošlost   

Dalje je naveo da je Jelena Vitas do sredine 1943. godine bila zatočena u sjedištu tadašnje ustaške nadzorne službe te da, i pored najstrašnijih tortura kojima je bila podvrgnuta, nije odala ostale članove NOP-a. 

U obrazloženju piše i da je prebačena u zloglasni logor Jasenovac u Staroj Gradišci iz kojeg se posljednji put javila porodici pismom 10. oktobra 1944. godine, nakon čega je, vjerovatno, ubrzo i ubijena.

Arnaut je podsjetio i da je u Sarajevu već postojala ulica Jelene Vitas, kao i da je jedan dječiji vrtić nosio njeno ime, te da smatra da je njegova inicijativa opravdana.

Ova vijest bi s novinarskog aspekta možda i završila negdje s ovim obrazloženjem da nismo otkrili pozadinu i motive prijedloga koji bi, ustvari, trebao biti novi podsjetnik prije svega na antifašističku povijest Sarajeva, u kojoj je s početka Drugog svjetskog rata Jelena ostavila dubok trag.

O ovoj hrabroj djevojci, njenom revolucioniranom putu i borbi za ideju o pravednijem, boljem i ljepšem svijetu za sve ljude ispisane su stranice onog dijela naše svjetlije prošlosti, kojeg se svi s ponosom moramo sjećati i stalno ga spominjati.

Damir Arnaut imao je čast i privilegiju „upoznati“ Jelenu kroz priče svoga djeda Sadije Arnauta, učesnika Narodnooslobodilačke borbe (NOB) tokom Drugog svjetskog rata, koji je unuku s ponosom, ali i tugom zbog njene tragične sudbine, pričao o njoj i njenim djelima.

Sadija Arnaut zasigurno je bio jedna od najpozvanijih osoba da govori o Jeleni Vitas. Osim što su istim žarom bili posvećeni ideji otpora okupatorima i što ih je spajala pripadnost NOP-u, Sadiju, u to vrijeme studenta, i Jelenu, koja je radila kao službenica u Sarajevu, vezala je i međusobna ljubav.

Okupaciju su dočekali kao zaručnici, a njihove planove o zajedničkom životu potisnuli su oni drugi, kako što više doprinijeti borbi protiv zla koje je u to vrijeme u najgorim oblicima haralo Sarajevom i ostatkom tadašnje zemlje, ali i Evrope i svijeta.

Uz priče o Jeleni, o tome kako su je uhapsile ustaše i odvele u Jasenovac, kako je nakon toga i njegov djed Sadija bio hapšen, mučen i ispitivan u ozloglašenoj ustaškoj komandi u Sarajevu u današnjoj ulici Šaloma Albaharija, nakon čega je uspio pobjeći u partizane, gdje je ostao do oslobođenja zemlje, Damir Arnaut je rastao i one su bile česte teme njegovih razgovora s djedom.

Oproštajno pismo

Arnautov djed Sadija, nažalost, dočekao je da zlo protiv kojeg se borio u Drugom svjetskom ratu još jednom ugleda u njegovom najsvirepijem obliku i početkom devedesetih. Sa spoznajom da se aveti prošlosti uvijek mogu vratiti i da se protiv njih potrebno stalno boriti, umro je u februaru 1995. godine u opkoljenom Sarajevu.   

Sjećanja Damira Arnauta na priče djeda Sadije o Jeleni Vitas ponovo su intenzivno oživjela prošle godine, kada je na internetu slučajno naišao na njeno posljednje pismo iz Jasenovca, u kojem spominje i njegovog djeda.

Koliko ga se dojmio taj podatak govori i to da se Damir Arnaut prošle godine zaputio u spomen-područje Jasenovac, kako bi vidio original pisma i pokušao dobiti više informacija o Jeleni Vitas. 

- To pismo je napisano na poleđini fotografije 10. oktobra 1944. godine. Kustos SP Jasenovac Đorđe Mihovilović proslijedio mi je i prijepis te kazao da je to pismo prvi put objavljeno u knjizi autora Marijane Amulić Buce i Čedomila Hubera "Otpor u logoru Stara Gradiška“ - priča Arnaut.

A u posljednjem pismu, u kojem, uprkos tome što sluti posljednje dane života, Jelena Vitas braću Branka i Milana, sestru Nataliju i vjerenika Sadiju moli da nastave borbu protiv neprijatelja i da ostanu dosljedni ideji antifašizma. 

- Brankić, moj najmiliji, uvijek budi što si bio, ne zaboravi nikad zašto treba da živiš Ti, moj Sadija, Natuška moja, Milane moj. A majkici predragoj ljubim ruke, oči, čelo, svu, svu i milijun puta hvala za sve što mi je dala. Odlazim mirna i sve vas u duhu ljubim. Sve, sve, mamu, Natu, Sadiju - pisalo je u posljednjem Jeleninom pismu. 

Nakon Jasenovca, Arnaut je nastavio potragu i u Muzeju Sarajeva, gdje je tokom razgovora s kustosom Igorom Radovanovićem dobio informacije koje je uglavnom znao, ali je imao priliku pogledati neke od predmeta, uglavnom školskih dokumenata poput đačke knjižice i svjedodžbi Jelene Vitas, te njenu fotografiju iz djevojačkih dana.

Naredne godine navršit će se 100 godina od rođenja Jelene Vitas. Prelijepe i nadasve hrabre i plemenite djevojke čiji grob ni do danas nije pronađen. Ni u Tahtali sokaku na broju 11, gdje je odrasla, ne živi više niko od Jelenine porodice, niti njihovih potomaka. Braća Branko i Milan su poginuli u partizanima, otac Rajko je također bio u logoru, a majka Desanka umrla je 1957. godine. Drugi svjetski rat od njene djece preživjela je samo njena kćerka, a Jelenina sestra Natalija.

Zašto je u Sarajevu, za koje se toliko borila i za sve one koji su živjeli u to vrijeme, ali i generacijama koje su dolazile, željela slobodan i pravedniji život od dotadašnjeg i tadašnjeg, Jelena Vitas ostala bez svoje ulice, to znaju samo oni koji su joj to pravo stečeno njenom borbom, u kojoj je i život dala, i oduzeli.

A baš ti koji su zaslužne eliminirali iz naziva ulica zaboravili su da su ulice svugdje u svijetu memorije gradova i svojevrsne bilježnice nacionalne kulture. Nazivi svega onoga što je dio javnog prostora ili površina postaju automatski dio naše baštine i, htjeli mi to ili ne, postaju dio naše historije i našeg opredjeljenja. Na nama je da li će memorije naših gradova pamtiti i slaviti heroje ili zločince. I hoćemo li se stidjeti ili ponositi našim sjećanjima i postupcima.

Stoga će ishod ove Arnautove i sličnih inicijativa koje prvenstveno baštine antifašizam pokazati stavove onih koji raspolažu mehanizmima odlučivanja o tome jesu li spremni na taj način odaslati poruku, ma koliko u ovom trenutku drugačije izgledalo, da se Sarajevo neće još jednom odreći svoje antifašističke prošlosti. A Sarajka Jelena Vitas njen je dostojan predstavnik. 

Jelena u priči Miljenka Jergovića  

Ulici Jelene Vitas koja danas više ne postoji i preimenovana je u Tahtali sokak, kako je nazvana u vrijeme austrougarske okupacije, književnik Miljenko Jergović posvetio je priču u svojoj knjizi “Sarajevo, plan grada“. I sam Jergović nekako se stalno vraća priči o toj ulici ili, bolje rečeno, heroini po kojoj je ona dobila ime. Nedavno je na svojoj Facebook stranici postavio fotografiju nastalu na groblju Svetog Marka u Sarajevu. Na njoj je nadgrobni spomenik Desanke Vitas.

Na njemu piše: „Desanka Vitas 1887.–1955. Majka Jelene, Milana i Branka, palih boraca NOB-a 1941.-45., za čije se grobove ne zna”.

Kuća užasa

U knjizi „Vetrovite zore“ Radivoja Papića, koju je Arnaut pronašao u jednoj sarajevskoj antikvarnici, našao je brojne detalje o Jeleni Vitas, ali i o svom djedu Sadiji. Nekih se prisjetio iz djedovih priča, a za neke je prvi put čuo.

- Najviše podataka sam našao u poglavlju „Kuća užasa“, u kojem je Radivoj Papić opisao sve užase njenog boravka u zgradi UNS-e i u Jasenovcu, u kom detaljno opisuje i njenu vezu s mojim djedom, a sve na osnovu kasnijih razgovora s preživjelim logorašicama. U toj knjizi sam saznao i nešto što nisam znao ili što sam možda zaboravio - da su se Jelena Vitas i moj djed upoznali na skijanju na Jahorini 1940. godine - kaže Arnaut.

Nikad zaboravljena

A koliko su priče o Jeleni uzvišene i svete govori i činjenica da baki Damira Arnauta, koju je nakon Jelenine smrti upoznao njegov djed, nikada nije smetalo spominjanje njenog imena.

- I bez obzira što je djed u partizanima kasnije upoznao moju baku, koja je bila prvoborac i s kojom je proveo ostatak života, nikada nije zaboravio Jelenu i često je pričao o njenoj hrabrosti, snazi i idealima za koje je dala i život - kaže Arnaut.

Bajramska čestitka partizanima muslimanima

Među dokumentima koje Arnaut čuva od djeda Sadije iz perioda NOB-a nalazi se i jedna zanimljiva čestitka. Upućena je povodom Kurban-bajrama, kako je to navedeno, borcima, podoficirima, oficirima i političkim rukovodiocima islamske vjere.

Ovaj dokument zanimljiv je sam po sebi, jer svjedoči o tome da priče kako partizani nisu smjeli biti vjernici nisu tačne. Čestitka je upućena iz Štaba Trećeg bataljona Druge krajiške brigade, a značajna je i kao dokument koji svjedoči o velikom broju tadašnjih muslimana u oslobodilačkoj vojsci, a što neki godinama pokušavaju osporiti.

- U jeku velikih pobjedonosnih i završnih borbi za oslobođenje naše zemlje od mrskog ugnjetača, muslimanski narod slavi svoj četvrti Hadži-bajram pod teškim uslovima rata i okupacije. Muslimanski narod, svjestan svog položaja i dužnosti prema svojoj otadžbini, svakim se danom sve više svrstava u redove Narodnooslobodilačke vojske da zajedno s ostalim narodima Jugoslavije zbaci jaram ropstva i da omogući i da ubuduće veliki praznici budu praznovani s velikim i sretnim danima slobode. Vama, borcima muslimanima Trećeg bataljona, srdačno čestitamo veliki praznik, koji slavite daleko od svojih na brdima i u šumama naše drage otadžbine. Duboko uvjereni da će teška, ali sveta borba koju sada vodimo, dovesti do boljih i srećnijih dana, do boljih i sretnijih svetkovanja. Smrt fažizmu, sloboda narodu! - navodi se u čestitki.