Progoni nepodobnih su uvijek postojali i uvijek će postojati. Uvijek je postojala potreba ljudi da uklone one koji im smetaju. Bilo zbog boje kože, nacionalnosti, drugačijeg mišljenja ili naprosto zato što svojim radom i rezultatima nadmašuju progonitelje. Neko će pomisliti da nije jednostavno progonjenima. Ali, zapravo stvari ne stoje tako.
Rat i mir
Nije jednostavno onim koji progone. Zašto? Njihov nemir zbog kojeg moraju posegnuti za činom eliminiranja drugog je toliko jak da ih stalno drži na ivici postojanja. Njihov nemir zbog kojeg znajući da čine zlo, a ipak i dalje čine zlo, je teret koji moraju da nose na svojim leđima. Teška je spoznaja vlastite nemoći zbog koje jedini lijek vide u zlu.
Stari ljudi su nekad govorili „sirćetli sud sam sebe izjeda“. Nije li upravo tako? Neće li upravo grijeh koji se čini drugom na kraju doći natrag baš tamo odakle je počinjen. Hoće. Uvijek dođe.
Znam priču o čovjeku kojem je napravljen takav grijeh zbog kojeg je umro. Srce mu nije izdržalo. Nepravda ga ubila. Ubili ga neljudi koji su jedini spas za sebe vidjeli u njegovom progonu. Nažalost, smirilo ih nije to nedjelo. I dalje su ostali bauljati po avetima svoje savjesti.
A šta je skrivio progonjeni? Ništa. Bio uspješniji od dželata. Bio je u ratnom Sarajevu. U teškim vremenima u kojima su hrabrost i vrlina bile jače od metaka i granata. Čuvao je on brižljivo kuću u kojoj je radio. Mislio o vremenu koje će doći. Činio je ono što je najbolje znao. Učio mladost nekim ljudskim vrijednostima. Onda je došao mir.
Odnekud se pojaviše mnogi koje Sarajevo ne vidješe te četiri ratne godine. Upadoše u kuću koju je on čuvao. I odjednom, postade kuća pretijesna za njene brižljive i odane čuvare. Nekako jednoglasno odlučiše da treba baš njega, čuvara, skloniti iz kuće. Tako i uradiše. U trenu. Bez prethodne najave. Bez upozorenja. Bez ikakve riječi. Samo ga izbaciše na ulicu. Ostali su nijemo gledali. Nisu sebe prepoznali u njemu. Učinio im se stran i dalek. Nebitan i nepotreban. Izgubio je svoje ljudsko obličje. A tišina pred dželatom nije ništa drugo nego tiho, nijemo izricanje iste presude.
Tišina i nijemost
Presude bez pogovora i bez mogućnosti pomilovanja. Uistinu nije bilo pomilovanja. Bio je to kraj jedne priče o jednom čovjeku koji je čuvao kuću. Kuću u kojoj se obrazuje mladost. Ostali su tamo drugi učitelji. Ovi što grunuše u Sarajevo nakon godina. Ali, čemu oni tako nijemi mogu učiti svoje učenike? Kojim vrijednostima? Kako će ih odgajati? Što će im reći za kategorički imperativ starog njemačkog filozofa Kanta: „Radi tako da princip tvog rada bude princip rada za sve“. Hoće li im znati reći da su bili svojom nijemošću i sami dželati.
Hoće li im znati objasniti to? Neće znati. Ali to više nije ni bitno. Oni će nastaviti živjeti sa svojim nemirom koji će da traži sljedeću žrtvu. I naći će je zasigurno, jer moraju opstati. A da bi opstali, moraju tjerati od sebe sve što bi im pojačalo nemir. A ulica k'o ulica, samo proguta one koji se zateknu na njoj. Progutala je i časnog čuvara kuće obrazovanja. Nikad više ga se nisu sjetili. Valjda i ne smiju. Pa kako bi kad bi ih njegova avet dovela pred ogledalo. A tamo bi vidjeli samo tamne obrise svog zla.
I tako danas, nema njega, ni njegova groba. Nema ni sjećanja.
Ostali samo nemirni progonitelji da progone druge koji su čuvali istu kuću. I našli su ga. Stavili mu omču oko vrata. A tišina i nijemost su im opet najviše što znaju i čine. Sutra to više neće biti ni važno. Oni koji ostaju nekako će se već snaći „pustiće koju suzu... onda će se vratiti u svoju noć i početi zaboravljati“, reče to jednom Izet Sarajlić.
