Akademik Omer Ibrahimagić, ekspert iz oblasti ustavnog prava i političkog sistema, u intervjuu za „Dnevni avaz“ govori o aktuelnoj situaciji u BiH, s posebnim osvrtom na već mjesecima neizbježnu temu - izmjene Izbornog zakona u BiH.
Iako je u 84. godini i, kako sam kaže, "jedino ga noge izdaju", ovaj naš vrsni stručnjak, nekadašnji sudija Ustavnog suda bivše Jugoslavije i predsjednik Ustavnog suda FBiH, nasreću svih nas, još doprinosi borbi za državu BiH, njenu nezavisnost, suverenitet, nedjeljivost. U prilog tome govori i činjenica da će svjetlo dana uskoro ugledati još jedna knjiga profesora Ibrahimagića o BiH.
Bit će to jedno u nizu od dvadesetak djela za sadašnje i buduće generacije koje će i u ovom kao i svim Ibrahimagićevim djelima moći sagledati dio historije naše zemlje.
A šta je s Hrvatima koji su konstitutivni u TK, ZDK, KS, USK
Profesore Ibrahimagiću, propali su još jedni pregovori o Izbornom zakonu BiH. Kako Vi ocjenjujete rješenja koja su nuđena i koliko je dobro što se u sve uključila Venecijanska komisija?
- Kada je riječ o Izbornom zakonu, mislim da je tu čitav problem politiziran. Jer, ako shvatimo presudu Ustavnog suda u predmetu „Ljubić“ kao presudu o kojoj se ne može diskutirati, o kojoj se ne može raspravljati, dakle, o nečemu što se ne može opozvati, vidimo da su organi i na nivou države i Federacije bili nekoordinirani. Jer, posebno se postavlja pitanje zbog čega gospodin Ljubić u ime Hrvatskog narodnog sabora (HNS) nije podnio tužbu protiv istih odredbi u Ustavu Federacije. Jer, ta odredba u državnom Izbornom zakonu nije mogla biti uopće usvojena, a da nije bila usklađena s Ustavom Federacije.
Sada s presudom „Ljubić” dešava se da baš u kantonima s hrvatskom većinom Srbima u ustavima tih kantona nije priznat njihov nacionalni kapacitet koji je presudom istog Ustavnog suda BiH 2000. godine rečeno da su Bošnjaci, Srbi i Hrvati na cijelom teritoriju BiH konstitutivan narod, svoji na svome.
Indikativno je da se istovremeno postavlja pitanje legitimiteta ovogodišnjih općih izbora ako se ne provede presuda „Ljubić”, a da se uopće ne vodi računa o tome šta je bilo s legitimitetom izbora koji su provedeni od 2002. do 2018. godine. Svih tih godina niko nije postavljao pitanje legitimiteta izbora s pozicije priznavanja kapaciteta Srba u kantonima s hrvatskom većinom, a traži se presudom „Ljubić“ autentično predstavljanje Hrvata.
Sad oni misle da je autentično predstavljanje Hrvata to što će svi Hrvati u Domu naroda Parlamenta Federacije biti iz ZHK, Livanjskog, Posavskog i HNK, a šta je s Hrvatima koji su konstitutivni u TK, ZDK, KS, USK? Dakle, oni neće imati predstavnike po tom njihovom autentičnom predstavljaju Hrvata, jer su ti Hrvati, tako da kažemo, manjinski narod u tim kantonima i ti Hrvati su, maltene, otpisani od nekoga općeg hrvatskog interesa pa i ne moraju imati svog predstavnika u Domu naroda, u Klubu delegata Hrvata.
Načelnik u Tuzli kaže da sama ta općina ima oko 13.000 Hrvata i da se 2013. na popisu stanovništva pokazalo stabilno hrvatsko tijelo tu, a nekamoli u Tuzlanskom kantonu. Zamislite sada da tih 13.000 Hrvata nema prava da učestvuje u izboru svog predstavnika u Domu naroda!
Prema mom mišljenju, postavlja se pitanje, s jedne strane, političke dobronamjernosti da se traži nešto što nema veze s pravom i što je suprotno Ustavu. A, onda me iznenađuje stav ljudi iz međunarodne zajednice koji kažu - nađite kompromis. Tu međunarodna zajednica gubi kredibilitet. Kako se mogu praviti kompromisi protiv evropskih principa? Izvinite, o principima nema kompromisa.
Niko nikom ne može oduzeti pravo da glasa za koga hoće
Ko je sad na potezu?
- Država mora funkcionirati, vlast mora funkcionirati. Ako se ne dogovore oko izmjena zakona pa ne udovolje gospodinu Čoviću i njegovoj stranci i HNS-u, onda on prijeti da će blokirati konstituiranje vlasti. U Dejtonu su, zbog toga što su unijeli članove 4. i 5. te BiH kao državu utemeljili na etnicitetima i entitetima, znali da ona ne može funkcionirati.
Ti pravnici koji su to radili nisu budale. To su vrhunski pravnici. I onda su ponudili u Aneksu 10 kancelariju visokog predstavnika, posljednjeg tumača Dejtonskog sporazuma. I sada mi imamo situaciju da Parlament BiH ne može funkcionirati zbog entiteta i etniciteta. Onda se razumije da treba sada kancelarija visokog predstavnika, kao što je to radila do 2005. godine, početi opet raditi svoj posao i donijeti odluku.
Ja bih radije volio da Evropa ostane pri principu da se ne može praviti nikakav kompromis na račun evropskih principa, da se izbori održe, jer u BiH je politička moda ne provoditi presude Ustavnog suda. Kamo sreće da je to jedina presuda koja nije provedena. Nije ih provedeno na desetine upravo od kantona s hrvatskom većinom. Ustavni sud Federacije je poništio zastavu „Herceg-Bosne“, grb „Herceg–Bosne“, naziv Livanjskog kantona, pa je međunarodna zajednica zbog te presude nazvala ga Kanton 10. Poništen je naziv županija u hrvatskim kantonima. I ona zastava koja visi na tvrđavi u Stocu pa je skidaju Bošnjaci, pa budu procesuirani, to je zastava nelegitimne tvorevine „Herceg-Bosne”. Umjesto da policija skida te zastave, one vise na putu od Mostara do kraja BiH.
Kao pravnik, iz prakse profesora i sudije Ustavnog suda, 10. marta sam dao prijedlog koji je ustavan i na tragu presude Ustavnog suda, a istovremeno se ništa bitno ne mijenja, nego samo neke stvari koje čak unapređuju zastupanje konstitutivnih naroda u klubovima Doma naroda. S tim sam upoznao i ljude iz politike i pojedinih komisija.
A svi prijedlozi iz HNS-a su neustavni, neustavan je prijedlog da hrvatski član Predsjedništva bude biran iz izborne jedinice, napravljene vještački, u kojoj će biti većina Hrvata. Neustavno je tumačenje o autentičnom predstavljanju Hrvata. Jer, oni ustvari, nude da Hrvati u kantonima s bošnjačkom većinom nemaju predstavnika u Domu naroda. To je čak suprotno konvencijama.
Moj prijedlog je da se mora mijenjati i Ustav Federacije, a ne samo Izborni zakon, jer ta odredba ne bi bila u Izbornom zakonu da ona nije preuzeta iz Ustava Federacije. I neke kolege sudije u Ustavnom sudu BiH sam konsultirao i rekao da je morala biti donesena takva odluka. Rekli su mi da su bili podijeljeni glasovi.
Niko nikom ne može oduzeti pravo da glasa za koga hoće. Dakle, moj prijedlog je da kandidat za skupštinu kantona koji dobije više glasova u odnosu na kandidata iz iste etničke grupe postaje delegat Doma naroda, znači on je ispred onog drugog Hrvata. Certifikat da je on član Doma naroda u ime većine birača u odnosu na drugog Hrvata ili Bošnjaka daje mu skupština kantona. Tako su birači odlučili u odnosu na drugog Hrvata.
Druge članove iz istog naroda, delegate, treba odrediti po broju glasova Izborna komisija.
Pitanje Mostara i presude „Sejdić-Finci” i „Zornić” mogu se riješiti za minutu
Gdje Vi vidite rješenje u vezi s Izbornim zakonom kada je u pitanju Dom naroda Parlamenta FBiH, a kako doći do rješenja za Mostar?
- Svima je poznato da je Statut Mostara donio visoki predstavnik te da su doneseni i amandmani. Međutim, OHR nije pratio provedbu svojih zakona i amandmana. To je jedna šupljina i pitanje je vjerodostojnosti i kredibiliteta međunarodne zajednice. Jer, da su oni to radili, mi bismo danas bili pred Evropskom unijom.
Umjesto toga, mi danas imamo jedno bespravno stanje u BiH, počevši od ulice do najviših organa i oblika organizacije ljudske djelatnosti na nivou BiH.
Pitanje Mostara se može riješiti za minutu, a to je jednak broj Bošnjaka i Hrvata u Vijeću Mostara i dalje proporcionalno broju stanovništva po popisu iz 1991, jer amandmani koje je donio OHR kažu da se organi općina, Gradsko vijeće, biraju proporcionalno popisu stanovništva iz 1991. godine. Ovi amandmani eliminiraju ratnu dobit, ali OHR ne prati provedbu svojih amandmana. Dakle, ne rade svoj posao, a ubiru velike plaće.
Iako je Evropski sud za ljudska prava donio presude u predmetima "Sejdić-Finci" i „Pilav“ i Zornić” još je na snazi diskriminacija u pogledu prava na kandidiranje i izbor članova Predsjedništva BiH.
- Kada bi se provele te presude u Ustavu, u članu gdje se govori o Domu naroda i u članu 5. koji govori o Predsjedništvu i Vijeću ministara, imali bismo jednu građansku koncepciju. Samo se jednom rečenicom i to može riješiti, jednom normom da pripadnici jednog konstitutivnog naroda i ostali ne mogu imati više od jednog predstavnika u Predsjedništvu i završena priča.
Nema tu u Ustavu ni Hrvata ni Srba ni Bošnjaka, ni ovih ni onih, nego
Migranti dolaze na mjesto zločina
- U eri globalizacije društva mi smo tu čioda nabodena na jedno mjesto, o kojoj se rasprave vode, gdje se podrazumijeva sloboda trgovanja, sloboda kretanja ljudi, u globalnom društvu.
Ako sam zloban, ako ću da budem zloban, migranti dolaze na mjesto zločina. Jer, neke zapadne evropske zemlje su bile kolonijalne sile koje su eksploatirale bogatstvo zemalja iz kojih ljudi dolaze.
Iz ne samo političkih već i budućih perspektivnih ciljeva ekonomski interesi ih navode da učestvuju, između ostalog, u sukobima koji se izazivaju na Bliskom istoku, u toj regiji. Razumije se da tim migracijama treba iskazati solidarnost za ljude koji ne učestvuju u tome, koji traže krov pod nebom, gdje se ne puca.
Jer, to su zemlje u kojima se odlučivalo politički o njihovoj i sudbini njihovih potomaka i ovi su sada na neodređen način potomci tih ljudi koji su živjeli pod kolonijalnom vlašću.
Zašto nisu pohrlili tamo gdje se diktature provode? Njima je diktature do vrha glave – smatra profesor Ibrahimagić.
„Politika secesije bosanskih Srba“ možda će biti moja posljednja knjiga
Profesore Ibrahimagiću, uskoro će biti objavljena još jedna Vaša knjiga o BiH. Čemu je najviše posvećena, a čujemo da su posebno zanimljivi njeni prilozi?
- Evo upravo neposredno prije vašeg dolaska dobio sam od izdavača moju najnoviju knjigu. S obzirom na moje godine i uvjete u kojima sada radim, možda će to biti i posljednja knjiga „Politika secesije bosanskih Srba“ koju ja objavljujem. Izdavač je „Nomos“ iz Gračanice.
Radi se o tome da sam ja 1999. godine, još dok sam bio u Ustavnom sudu Federacije, zamoljen da primim istražitelje Haškog tribunala, što sam i učinio negdje u septembru. Oni su me zamolili da izvršim pravnu analizu normativnih i političkih akata koje je donosila Skupština Republike Srpske od 24. oktobra 1991. do kraja decembra 1992. godine, upravo u vrijeme konstituiranja vlasti u Republici Srpskoj. Uradio sam to i dobili su analizu u novembru. Onda su me zamolili da ne objavljujem taj tekst prije nego što Karadžić ne bude osuđen. Pristao sam, ali i zamolio ih da mi osiguraju jedan primjerak prijevoda tog teksta na engleski jezik i tako su to i uradili. Ova knjiga je, ustvari, dvojezično izdanje na bosanskom i engleskom. U njoj su dati prilozi presuda Karadžiću i Mladiću, tako da ona služi uglavnom sada u naučne i stručne svrhe, jer je to pravna analiza viđena od jednog doktora pravnih nauka, profesora na Univerzitetu u Sarajevu.
