Punih 80 godina bilo je potrebno da članovi porodice Glavović iz Trebinja pronađu svoje rođake u Turskoj, zapravo potomke zajedničkog im pretka, čuvenog ustanika protiv austrougarske okupacije Hercegovine Deše Derviša Glavovića, koji je sa svog krša, spašavajući glavu osuđenu na smrt, izbjegao davne 1880. godine.
Rodna gruda
Sedamdesetšestogodišnji sarajevski profesor Sidik Glavović, koji više od 20 godina živi u Njemačkoj, kazao nam je da je dan kada je pročitao priču o životu Tasina Čimena (Cimen) iz sela Karava u Karamurselu, objavljenu u „Dnevnom avazu“ 6. oktobra ove godine, a u kojoj Čimen govori da je potomak porodice Glavović iz Trebinja, jedan od najsretnijih u njegovom životu.
- Kada sam pročitao tekst o Bošnjacima koji žive u Karamurselu i vidio riječi Tasina Čimena, koji s ponosom govori da pripada porodici Glavović koja se u Tursku naselila prije skoro 150 godina, nisam mogao vjerovati da je to istina. Moj rahmetli otac Mehmed prije Drugog svjetskog rata radio je kao revizor u tadašnjem „Jugoslovenskom listu“. Sve do smrti čuvao je novinski tekst objavljen u tom listu u maju 1938. godine s interesantnim podacima o njegovom pradjedu Deši Dervišu Glavoviću, jednom od posljednjih ustanika protiv austrougarske okupacije Hercegovine, koji je 1880. uspio preko Crne Gore pobjeći u Tursku, od kada se o njemu gubi svaki trag - priča nam Sidik dok pokazuje kopiju novinskog teksta starog više od 80 godina.
U tekstu koji nam je pokazao Glavović navodi se da je u maju 1938. tadašnjem sreskom načelništvu u Trebinju „prispio čudan akt s još čudnijim sadržajem upućen od općinske uprave grada Karamursela – Turska“, u kojem se trebinjsko-sresko načelništvo moli za obavještenje da li u „trebinjskom kotaru, a u selu Ljubomir postoji i jedan član porodice Glavović koja je u tom selu obitavala do godine 1878“.
- Ova zamolba se upućuje po traženju tamošnjeg najstarijeg građanina Deše Derviša Glavovića koji u svojoj 116. godini, predviđajući konac života, jedino želi da se povrati i da umre na svojoj krševitoj rodnoj grudi i da ga sahrani neko živi od njegovog poroda – navodi se, između ostalog, u tekstu u „Jugoslovenskom listu“.
Mezar u selu
Kako nam je ispričao Sidik Glavović, njegov otac Mehmed sve do smrti je tragao za potomcima svog pradjeda u Turskoj i nakon što nije uspio dobiti informacije o njima, ostavio je njemu u amanet da nastavi tražiti rođake.
Telefonom smo kontaktirali Tasina Čimena, koji nije krio radost što u BiH postoje njegovi rođaci, a još više što potječu od „iste loze“.
U želji da se što prije sretne i upozna sa Sidikom Glavovićem, Čimen nam je, također, rekao da u njegovom selu postoji mezar Deše Derviša Glavovića, da se o njegovom junaštvu i autoritetu i danas pričaju mnoge priče, ali nema podatke o tome u kojoj je godini života umro.
Praunuk nije stigao do
Deše prije njegove smrti
Donoseći priču o borbi i junaštvu Deše Derviša Glavovića protiv austrougarske okupacije, zbog čega ga je tadašnja vlast osudila na smrt, „Jugoslovenski list“ piše da je Glavović iz Hercegovine pred svojim progoniteljima pobjegao na Cetinje, odakle je uz materijalnu pomoć kralja Nikole od 20 zlatnih napoleona preko Skadra brodom otišao u Tursku i nastanio se u gradu Karamurselu.
- Od svih potomaka ovog još živućeg ustanika nalazi se u Trebinju Dešin praunuk revizor u „Jugoslovenskom listu“ gospodin Mehmed Glavović (otac Sidika Glavovića, op. a.), koji je odmah po saznanju da mu je živ pradjed, javio pismom općini Karamursel da je voljan da mu ispuni posljednju želju da umre na rodnoj grudi i da snosi sve njegove putne troškove – navodi se, između ostalog, u novinskom tekstu iz 1938. godine.
Nažalost, Deša Derviš Glavović umro je prije nego što je njegov praunuk uspio otići u Tursku.
