Sarajevo je prije 35 godina bilo jedan od ukupno 12 gradova organizatora Zimskih olimpijskih igara. Te 1984. godine učesnici igara takmičili su se u disciplinama alpsko skijanje (Jahorina i Bjelašnica), bob i sankanje (Trebević), biatlon, nordijsko skijanje i skokovi (Igman), te hokej i umjetničko klizanje u sportskim dvoranama Skenderija i Zetra u Sarajevu.

Program igara obuhvatao je 39 događaja na kojima je učestvovalo 1.272 sportista iz 49 zemalja (274 takmičarke i 998 takmičara). 

Glavni grad BiH je tako opet bio mjesto susreta Istoka i Zapada, jer su na sarajevsku olimpijadu došli predstavnici zemalja i istočnog i zapadnog bloka. ZOI ’84 pratilo je više od 7.500 predstavnika medijskih kuća iz 41 zemlje, a procijenjeno je da je ovaj događaj, posredstvom televizije, pratilo više od 2,5 milijardi gledalaca.

Igre su, i po broju učesnika i po uspješnosti organizacije, nadmašile sve dosadašnje, a zatvorene su 19. februara 1984. godine riječima tadašnjeg predsjednika Međunarodnog organizacionog komiteta Huan Antonio Samarana (Juan): "Doviđenja, drago Sarajevo!" 

A kako su 14. zimske olimpijske igre izgledale, pogledajte u nastavku.

Volimo Jureka više od bureka 

Jugoslavenski sportski heroj ZOI '84. je Jure Franko, tada 22-godišnji alpinac iz slovenske Gorice, osvajač prve medalje za tadašnju državu na Zimskim olimpijskim igrama.

U veleslalomskoj utrci na Bjelašnici Franko je bio drugi, poslije Švicarca Maksa Julena. Sarajlije su slavile srebro kao da je zlato, a na ceremoniji dodjele u Skenderiji nastala je i čuvena: "Volimo Jureka više od bureka!"

"Bolero" za sve šestice

Prisutni u Zetri, ali i milionski auditorij koji je putem TV ekrana pratio takmičenje plesnih parova u umjetničkom klizanju mogli su svjedočiti rađanju još jednog olimpijskog mita. Britanci Džejn Torvil (Jayne Torvill) i Kristofer Din (Cristopher Dean) otplesali su Ravelov "Bolero" tako da su svi ostali bez daha, a sudije su im dale 12 "šestica" od ukupno 18 ocjena. Prvi i jedini put u historiji, ocjene za umjetnički dojam sve redom su bile maksimalne.

Neraskidiva veza čovjeka i grada

Prve Olimpijske igre na kojima je danas pokojni Huan Antonio Samaran (Juan Samaranch) bio na čelu Međunarodnog olimpijskog komiteta održane su upravo u Sarajevu. Tad se rodila neraskidiva veza između ovog Katalonca i našeg grada, a Sarajlije smisliše i čuvenu "Moj jaran Samaran".

S ceremonije otvaranja pamtit ćemo ga po slici na kojoj aplaudira tadašnjem gradonačelniku Uglješi Uzelcu dok maše olimpijskom zastavom. Tokom zatvaranja u Zetri proglasio je ZOI najbolje organiziranim dotad i rekao čuveno: "Doviđenja, drago Sarajevo!"

Gorka sudbina je učinila da to viđenje bude u najgorim trenucima koje je naša zemlja doživjela. Bližile su se Igre u norveškom Lilehameru 1994., a Samaran je u okupirano Sarajevo stigao nekoliko dana prije da posjeti srušenu Zetru. Obećao je tada da će MOK obnoviti Zetru čim borbe prestanu. Obećanje je, naravno, ispunio.

Bijele igre

Kao namjerno, tvrdoglavo sarajevsko nebo štedjelo je pahulje uoči početka. Svi su bili zabrinuti... Hoćemo li imati Zimske olimpijske igre bez snijega?

A onda tog 8. februara osvanulo je kristalno bijelo, čisto sarajevsko jutro sa snijegom, lijepo i nestvarno kao nikad do tada. Cijele je noći padao pa su se svi uključili u uređivanje staza, čišćenje ulica, da bi sve bilo prohodno i spremno za veliki trenutak, svečano otvorenje 14. ZOI '84.

Dobroćudni Vučko  

Kada je slovenski strip-crtač Jože Trobec pobijedio na konkursu za izradu maskote 14. ZOI-ja, mnogi su u nevjerici vrtjeli glavom smatrajući da je vuk neprikladan kao maskota zato što je, između ostalog, neprikladna životinja. 

Ali crtežom Vučka svi su bili oduševljeni. Sa svojim "šeretskim" osmijehom izgledao je dobroćudno.

Bilo je više varijanti, pa je Vučko bio i skijaš, i sankaš, i klizač, skakač...

I danas ova maskota krasi domove brojnih građana naše zemlje, ali i bivše Jugoslavije.

Planetarno poznata pahuljica

Iako se na konkurs za izradu znaka 14. zimskih olimpijskih igara javio veliki broj specijalista dizajnera, posebno formirana komisija odlučila se da prva nagrada pripadne sarajevskom inžinjeru Miroslavu Antoniću Roki, koji je tada radio u „Energoinvestu“.

Prva varijanta pahuljice nije imala špicaste završetke pa je na preporuku komisije Antonić doradio svoje rješenje koje će kasnije obići svijet. 

Nažalost, Antonić je preminuo vrlo brzo nakon što je bilo usvojeno njegovo konačno rješenje, ne dočekavši da vidi planetarnu „slavu“ svoje pahuljice.