Dragan Mioković, penzionisani sarajevski policajac, nekadašnji vođa tima istražitelja Centra službi bezbjednosti (CSB) Sarajevo, svjedok na haškim suđenjima ključnim ratnim zločincima, među kojima i Radovanu Karadžiću, nevoljko je pristao javno govoriti o svojojoj dugogodišnjoj saradnji s Haškim tribunalom.

 Karadžiću i Mladiću pod broj 1. bilo je to što sam Srbin 

- Ne želim da iko pomisli kako isticanjem svojih svjedočenja želim sebi priskrbiti bilo kakve zasluge za izrečenu doživotnu kaznu Karadžiću. No, sretan sam ako mu je zbog mene dosuđen i mjesec od te doživotne - rekao nam je Mioković.

Ipak, ko god je pratio haška suđenja zna da su Miokovićeva svjedočenja, ne samo u slučaju "Karadžić" nego i u predmetima "Ratko Mladić", "Dragomir Milošević" i "Momčilo Perišić", bila itekako dragocjena za uspostavu pravde.

Mioković je od 1992. do 1995. obavljao uviđaje i učestvovao u stotinama istraga granatiranja i snajperisanja po Sarajevu. Granate i meci koji su 1.425 dana sijani s položaja tadašnje Vojske RS usmrtili su 11.541 osobu, među kojima 1.600 djece.

Zbog toga smo insistirali da nam ovaj Sarajlija, Srbin po nacionalonosti koji je cijeli rat s porodicom proveo u gradu pod opsadom, otvori dušu.

- To što sam ja svjedočio u Hagu ni po jednom elementu nije moja zasluga. Od novembra 1993. godine, kad sam iz Starog Grada prekomandovan u sarajevski CSB, Odjel za krvne i seksualne delikte i zločine međunarodnog prava, pa do kraja rata, u ekipi od petnaestak ljudi, između ostaloga, radio sam i uviđaje na mjestima gdje su ubijani građani Sarajeva. Prema našim internim pravilima, mi iz tog odjela bili smo šefovi na tim uviđajima. Pred kraj rata službeno su nas kontaktirali istražitelji Haškog tribunala i nekoliko kolega i ja pozvani smo da budemo svjedoci optužbe. Naravno da sam se tom pozivu odazvao - pojašnjava na početku Mioković.

Nijednog momenta nije osjetio da Haško tužilaštvo potencira činjenicu da je on Srbin, ali optuženima u Hagu, kako kaže, to je bilo pod broj 1.

- Posebno sam to osjetio kod Karadžića i Mladića. Karadžić se, za razliku od ostalih, branio sam. Na mjesec prije nego ću otići da svjedočim dobio samo pismo Haškog suda u kojem me obavještavaju da mene Karadžić poziva da prije svjedočenja dođem kod njega u Ševeningen da porazgovaramo nas dvojica. Sud mi je naznačio da je to pravo okrivljenika, ali da je do mene hoću li ja to prihvatiti ili ne - govori Mioković.

Odbio je Karadžićev poziv.

 Kako je krenuo „fight“ 

- Prvo pitanje koje mi je Karadžić postavio u sudnici bilo je zašto sam odbio njegov poziv. Rekao sam mu: „Doktore Karadžiću, dobio sam vaš poziv, ali nemam nikakvu potrebu ni motiv da s vama razgovaram, osim eventualno u sudnici pred sudijom i tužiocem. Tako je krenuo naš „fight“ - prisjeća se.

Tokom svih svjedočanja u Hagu, Mioković je govorio o konkretnim slučajevima, među kojima su masakr od 8. novembra 1994. u Livanjskoj ulici u Sarajevu kada su granate ubile troje civila, od kojih su dvoje bili maloljetni brat i sestra, te ubistva civila u sarajevskim tramvajima. 

- Naravno da me u opkoljenom i svakodnevno granatiranom Sarajevu bilo strah za živote mojih tada malih kćerki, supruge, oca, majke, mene, ali jedino čega se više sjećam od svog straha za djecu, jeste stid! Čega me moglo biti stid, kad su mi svi tu, ja sam tu, ranjen, ostao bez oka? Ali poslije Markala, dženaza, mrtve djece koje sam zatjecao na uviđajima, jednostavno, to je bila mješavina neke huje i stida zbog toga što to rade neki „moji“. Jedva sam čekao da sjednem u sudnicu prekoputa Radovana Karadžića i Ratka Mladića - potcrtava Mioković.

Kaže da su mu svi u porodici i među prijateljima savjetovali da svjedoči pod mjerama zaštite kao i mnogi drugi. No, Mioković je odbio i pomisao na mjere zaštite.

- Rekao sam: „Njima dvojici radije neću ni ići ako ću uzeti mjere zaštite.“ Želio sam izaći pod punim imenom i prezimenom. Bile su mi 33 godine kad je rat počeo i u Sarajevu sam sa ženom i dvoje djece, a oni su poslali vojsku na nas. Popeli su se na Trebević, uzeli mitraljeze i počeli da pucaju po mojoj djeci. Znači, oni su počeli pucati po mojoj djeci i onda se, kao, ibrete što to i ja nisam gore! Pa, čekaj da se popnem na to brdo da te pipnem i vidim od čega si!? Prvo, što mi pucaš na djecu, a drugo, kako ti pada na pamet da pomisliš da bih se ja popeo gore i pucao na djecu ljudi s kojima 33 godine živim - opisuje Mioković momente svoje odluke da ode javno svjedočiti protiv Karadžića.

Sjeća se i kako su ga odbrane Karadžića i Mladića u sudnici uporno pokušavale uvući u tu priču, ali im je svaki put govorio: „Ja svjedočim o slučaju.“

- Naprimjer, svjedočio sam o slučaju ubistva dvije žene u tramvaju kod Tehničke škole. I, pita mene Mladićev advokat zašto sam u svom izvještaju pored datuma naveo da je to drugi dan Bajrama. Odgovorim mu: „Mi svi koji smo radili ovaj posao u MUP-u radili smo ga vjerujući da će jednog dana to doći pred neki sud. Ako je drugi dan Bajrama, znači, najvećeg islamskog praznika, i ako je zvanično primirje, i ako je tramvaj radio taj dan zbog tog primirja, onda je bitno naglasiti da je to bio Bajram, da se zna da to nije samo rat, nego teror! Cilj terora je izazvati strah i paniku radi postizanja određenog vojnog i političkog cilja“. Ja to govorim, a Mladić, šlagiran, digao ruku i maše kao da to nije cilj - govori Mioković.

Jednim metkom ubili su dvije žene 

Opisuje i kako je metak koji je prošao kroz lim tramvaja tog dana ubio dvije žene.

- Samo je jedna ulazna rupa, a dvije žene su mrtve. Znači, jednim metkom ubili su dvije žene. U izvještaju koji sam napravio nakon uviđaja i konsultacije s vještacima, naveo sam da se najvjerovatnije radi o rasprskavajućoj municiji. Tad mene Karadžić pita znam li ja da je, čini mi se, 1976. godine, konvencijom zabranjena upotreba rasprskavajuće municije. Kažem ja njemu: „Ne znam, ali znam da je, otkako je svijeta i vijeka, zabranjeno staviti grad od 350.000 stanovnika pod opsadu, ne dati vodu, ne dati struju, ne dati hranu, i povrh toga granatama i mecima ubijati! On je odskočio od stolice - prisjeća se Mioković.

Karadžića je oslovljavao doktorom, što je zločincu bilo krivo pa je Miokovića pokušao podučiti pravilima Suda da se optuženi oslovljava gospodinom.

- Na to sam mu rekao: „Doktore Karadžiću, vi ste išli na Medicinski fakultet i uspješno ste ga završili. Vi ste doktor i vama to niko oduzeti ne može. Niste rođeni u Sarajevu, ali ste dovoljno dugo živjeli u Sarajevu da znate da je, pogotovo u ono drugarsko vrijeme, gospodin bila titula. Vi, što se mene tiče, tu titulu nemate.“ I Sud mi je dozvolio da ga nastavim oslovljavati doktorom – priča Mioković.

Također, nikada neće zaboraviti ni detalj kada mu je Karadžić tražio da na njegova pitanja odgovara samo sa da ili ne.

- I postavi on meni pitanje, a ja šutim. Postavi drugo, ja šutim. Onda se on obraća sudiji, koji mi govori da sam dužan odgovoriti. Sudiji sam rekao kako znam da sam dužan, ali da mi se čini da je doktor Karadžić pobrkao da je on optuženik, a ja svjedok, te da ja ne mogu utjecati na pitanja koje mi on u unakrsnom pitanju postavi, a isto tako ne može ni on utjecati na moj odgovor. Kaže sudija: „Tako i jeste“ - kaže Mioković. 

Čime moje bosanstvo potire moje srpstvo, i obrnuto

Mioković je prepričao i detalj kako ga je Karadžić, dok na ekranu ispred sebe gleda svoju dokumentaciju, pitao je li to njegov karton prijeratne lične karte, na kojoj je pisalo ime Dragan Mioković, a nacionalnost Jugoslaven.

- Kažem: „Da, to sam ja“. Ide sljedeći dokument iz ratnog perioda i piše da sam Bosanac. I tu Karadžiću odgovorim da je to moje. A onda izlazi i treći karton iz 2002. ili 2003. godine i piše da sam Srbin. Pita Karadžić: „Je li i ovo vaše?“, a ja kažem: „Jeste“. Onda me pita šta sam ja - Jugoslaven, Bosanac ili Srbin.  

Kažem mu: „Ja sam bio Jugoslaven. I sad se tako osjećam, ali te države više nema. Onda sam preuzeo da sam Bosanac i bio sam Bosanac dok nisu rekli da će biti popis u BiH i da ću kao Bosanac u svojoj zemlji biti ostali. E, ja u svojoj zemlji neću da sam ostali. Zato sam, s obzirom na to da sam od oca Srbina i majke Srpkinje, stavio da sam Srbin. Ali ne vidim u čemu je problem i čime moje bosanstvo potire moje srpstvo, i obrnuto.“ I tad je Karadžić opet odskočio od stolice – priča Mioković. 

Neporecive historijske činjenice

- Kada je u pitanju doživotna kazna Karadžiću, za mene je najznačajnije što iza te presude ostaju milioni spisa i neporecivih historijskih činjenica koje ostaju upisane za „vijeke vjekova“. Dobro je da je prvi među jednakima dobio tu najvišu kaznu – prokomentirao je Mioković presudu Karadžiću.

Jao svakom narodu koji pobijedi na Karadžićev način

Na Karadžićeve poruke upućene nakon jučerašnje presude da su „srpski narod i on pobijedili jer je stvorena RS“, Dragan Mioković odgovara vrlo jednostavno.

- Jao svakom narodu koji pobijedi na način na koji je, prema njemu, pobijedio srpski narod. I neka je na dušu svakom narodu koji za tu pobjedu dobije ovo što je dobio srpski narod. Neću ulaziti u to je li on „pobijedio“ ili je neko pristao na nešto na što nije smio pristati po cijenu da svi izginemo! Ali, tako sam mislio i govorio i 1995. godine, kad se stalo kod Banje Luke. Neriješen rezultat je nonsens, ne postoji i, prema tome, koliko su on ili oni pobijedili, neka sude stručnjaci, ali Karadžić bi sigurno bio potpuno poražen da mu za tu, prema njemu, pobjedu nije pomoglo ono što je urađeno s ove strane – zaključuje Mioković.