U procesu raspodjele imovine bivše Jugoslavije, zemlje nastale raspadom ove države, osim nekretnina, međusobno su podijelile i umjetnine koje su zatečene u bivšim ambasadama i drugim diplomatskim predstavništvima po svijetu. Tako je naša zemlja dobila 75 umjetničkih djela, a ulje na platnu „Pale–Sarajevo“ Voje Dimitrijevića procijenjeno je na 30.000 KM i najskuplje je od svih koja su pripala BiH. Ta slika bila je u ambasadi bivše SFRJ u Pekingu.

Osim ove slike, Dimitrijevićeva “Noć - Stari grad Rovinj“, vrijedna 18.000 KM, također iz Pekinga vraćena je BiH. Tu je i ulje na platnu „Pećina – Škrapa“ iz Pariza, procijenjena na 8.000 KM, te njegovi „Ranjenici na konju“, koja je vraćena iz Bukurešta, a vrijedna je 10.000 KM.

Vjera u etičnost

A ko je bio Vojo Dimitrijević? Možda je najbolje početi priču rečenicom Nene Dimitrijević iz monografije povodom 100 godišnjice rođenja velikog umjetnika.

„Jer ispod Vojine blage, suzdržane i pomalo stidljive persone krila se ogromna hrabrost, istrajnost i ničim pokolebana vjera u etičnost i bolju stranu ljudske prirode“.

I treba pamtiti i ovo „Vojo Dimitrijević je svoj životni i radni vijek nemilice trošio na napredak svoje sredine“.

Rođen je 1910. godine u Sarajevu, gdje provodi djetinjstvo i mladost. Kada je njegov otac Žarko, uspješni kujundžija i zlatar, napustio porodicu, život Vojine majke i njeno šestero djece pretvara se od uglednog građanskog života u svakodnevnu borbu za preživljavanje, na rubu siromaštva.

Vojinov umjetnički početak je već u gimnazijskim danima. Sa 16 godina, zahvaljujući svom profesoru likovne umjetnosti Sigi Sumerekeru, izlaže u Pragu i tamo za svoj rad dobiva nagradu. Sa 20 godina odlazi u Beograd, u kojem studira na državnoj umjetničkoj školi.

Svojim prvim istupima Vojo postiže i komercijalni uspjeh. U građanskom Sarajevu tridesetih godina prošlog stoljeća postoji krug kolekcionara od kojih neki, poput Samuela Danona i advokata Vladimira Jokanovića, postaju vjerni sakupljači njegovih slika.  

Međutim, ti rani uspjesi ne zadržavaju u domovini mladog umjetnika željnog novih spoznaja o umjetnosti i svom vremenu. Odlaskom u Pariz 1938. nastavlja postdiplomski studij u ateljeu Andrea Lota, a prvi uspjeh postiže učešćem u skupnoj izložbi u jednoj od tada vodećih pariskih galerija.

Mnogi Vojini prijatelji nisu se usuđivali vratiti u zemlju zbog progona tadašnjeg jugoslavenskog režima. Tako, između ostalih, Vojin atelje posjećuju Boris Kidrič, Ivo Lola Ribar, Karlo Mrazović, Koča Popović, Pavle Savić, Veljko Vlahović...

U Parizu upoznaje i stanovitog inžinjera Babića, za kojeg će tek po uključenju u narodnooslobodilačku borbu shvatiti da je zapravo Josip Broz Tito.

Odluka života

Vojo se nalazio i pred sudbonosnim odlukama. Sarajevski kolekcionar jevrejskog porijekla Marko Bon nudi mu izuzetnu priliku – plaćeni put do Amerike i godinu životnih troškova dok  ne osigura egzistenciju u Njujorku.

Uprkos primamljivoj ponudi, Vojo se, svjestan da njegovi drugovi, u slučaju Hitlerovog napada na Jugoslaviju, pripremaju pokret otpora, odlučuje vratiti u domovinu. I ta odluka iz 1939. obilježit će cijeli ostatak života Voje Dimitrijevića.

Pri povratku u Sarajevo, zajedno s dirigentom Oskarom Danonom, ing. Jahielom Fincijem te balerinom i koreografkinjom Anom Rajs, osniva „Collegium artisticum“.

Nakon što banovina Bosna i Hercegovina u aprilu 1941. postane dio Nezavisne države Hrvatske, Vojo se sve do odlaska u partizane u julu 1941. skriva u ateljeu svoje prijateljice, slikarice iz imućne građanske obitelji Mice Todorović.

Nekoliko dana po njegovom odlasku u ilegalu, nacisti devastiraju i pljačkaju njegov atelje. Neke slike su odnesene, a one sa socijalnom tematikom pobacane na hrpu u dvorište, izrezane noževima, izgažene i spaljene.

Vojo će u naredne četiri godine učestvovati u NOB-u i tako postati jedini umjetnik koji je prošao većinu ofanziva, uključujući Igmanski marš, od kojeg mu je ostala smrznuta peta, i ofanzivu na Sutjesci, kada je jedva preživio tifus.

Ratni zadaci

Ratni likovni zadaci uključili su i dekoriranje sale u kojoj je u Bihaću 1942. održano zasjedanje AVNOJ-a. Njegov posljednji ratni zadatak bio je onaj u Tuzli kada je izradio 18 metara dug Titov portret koji je na Dan oslobođenja Sarajeva bio postavljen na fasadi Zemaljske banke.

Osnivač je i direktor Više umjetničke škole na kojoj godinama podučava, zatim Akademije likovne umjetnosti BiH u Sarajevu.

U poslijeratnim godinama jedan političar htio je dokazati svoju ideološku pravovjernost tako što je predložio rušenje Baščaršije kao primjera feudalne zaostalosti. Trebalo je da Dimitrijević uloži cijeli svoj autoritet, uz argumentaciju da se radi o kulturno-umjetničkom spomeniku neprocjenjive vrijednosti, da bi uspio spriječiti rušenje Baščaršije. Ovaj slučaj postao je jedna od sarajevskih legendi, zahvaljujući kojoj majstori na Baščaršiji Voji nikad nisu htjeli naplatiti popravak sata.

Nakon 1976., već znatno narušenog zdravlja od posljedica tifusa koji je prebolio u ratu, morao se odreći rada s bilo kakvim slikarskim materijalom.

(Korišteni su dijelovi monografije koja je izdata povodom 100. godišnjice rođenja Voje Dimitrijevića)