Prije 74 godine, u noći sa 27. na 28. mart 1945. godine, prema odluci ustaškog prijekog suda, na Marindvoru je obješeno 55 građana Sarajeva. 

Danas ispred zgrade Filozofskog fakulteta u Sarajevu postoji spomen-obilježje u znak sjećanja na ubijene građane.

Broj žrtava ustaškog terora pod komandom zloglasnog pukovnika Maksa Luburića Sarajlijama, od 18. februara do 4. aprila 1945., iznosi najmanje 783 osobe, iako ni ovaj broj, najvjerovatnije, nije konačan. 

Ilegalci, kako su se tada zvali antifašisti svih bosanskohercegovačkih religija i nacija, visili su na marindvorskim kestenovima. 

Među nevinim žrtvama koje su građani mogli viđati ujutro kako vise po kestenovima, bio je i veliki broj policajaca koji su prethodno bili pretučeni, a sve zbog navodnog ubistva trojice ustaških policajaca. 

Uprkos tome, Sarajevo i Sarajlije nisu pokleknuli pred ustaškim terorom. 

Na Marindvoru su obješeni Omer Fazil Omer, Ragib Sarić, Ćamil Skando, Muradin Čobo, Hajro Hadžović, Mahmut Arslanagić, Hamid Avdić, Mustafa Spahalić, Hamid Talović, Hasan Hajdarević, Alija Meretlić, Salih Mujkanhodžić, Ahmed Vilogorac, Šućrija Lukavac, Afan Opijač, Huso Islamović, Lutvija Šaran, Pašo Avdić, Salko Zubčević, Avdo Mulahasanović, Edhem Kusturica, Pavle Pavlin, Anđa Buđen, Ragib Kreho, Omer Delalić, Edhem Sarić, Muhamed Potogija, Mehmed Karamehmedović, Suljo Pašić, Stanko Rojnik, Kasim Sarić, Žarko, Veljko i Zora Odović, Mane Levnajić, Ana (Anka) Pauković, Štefanija Čerkez, Ilijas Smajlagić, Stanislav Keško, Hašim Šukrin, Ines Samardžić, Hamdija Hodžić, Mustafa Ćemalović, Marinko Tuševljak, Dušan Močević, Vladimir Mirković, Milan Živak, Mićentije Tadić, Milosav Mikailović, Joco Likić, Miloš Čikić, Milorad Petrović, Borivoj Perić, srednjoškolci Vidoje Stević i Slobodan Nikolić.

Presudom prijekog ratnog sud-stožernika Luburića 29. marta 1945. strijeljana je 41 osoba bošnjačke, hrvatske i srpske nacionalnosti. Za sve osobe se u presudi navodi da su bili organizirani komunisti iako su neki od njih bili samo simpatizeri KPJ-a i partizanske borbe. Neposredno nakon oslobođenja Sarajeva formirana je komisija koja je ekshumirala žrtve ustaškog zločina u vili "Folkert" (poznatoj i kao vila "Berković"), u kojoj je stolovao Maks Luburić. U dvorištu vile pronađena su 23 plitko zakopana leša.

Komisija je utvrdila da su sve žrtve ubijene tupim predmetima ili klanjem.

Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (Bosne i Hercegovine) ubrzo nakon oslobođenja Sarajeva ustanovila je imena i lične podatke za ukupno 323 žrtve "Luburićeve krvave tiranije" od 18. februara do 4. aprila 1945. Druga, još masovnija, grobnica, otkrivena je na Darivi, gdje su ekshumirane 74 žrtve ustaškog terora. Na leševima ubijenih su također bili upadljivi tragovi divljanja i masakriranja.

Tek dva dana pred oslobođenje Sarajeva ispražnjeni su svi ustaški zatvori u gradu, po naređenju Luburića. Preostali zatvorenici, kojih je prema nekim svjedočenjima bilo oko 460, otpremljeni su posljednjim transportom za Jasenovac.

Javno tužilaštvo NR Hrvatske 1948. na osnovu priznanja Ljube Miloša utvrdilo je da je ovih 460 osoba usmrćeno na stratištu u Donjoj Gradini i da nisu uopće boravile u logoru Jasenovac.