Davne 1992. godine, na pitanje novinara zašto ste tu, mlada Sarajka Olga Sučić kazala je: „Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad!“ Olga je kao službenica u tadašnjoj Skupštini RBiH 5. aprila 1992. godine izašla na antiratne demonstracije i herojski izgubila život na mostu na Vrbanji. U historiji će ostati zapisano da je uz studenticu Suadu Dilberović prva žrtva opsade Sarajeva.

Emotivni krah 

Iza Olge je ostalo dvoje djece.  

Nora Trifković je danas i sama majka šestogodišnjeg dječaka. Ostala je rano bez mame Olge, provela rat u Sarajevu, danas se s tugom sjeća svoga djetinjstva.

- Gledala sam presudu Radovanu Karadžiću i napokon sam osjetila malo smiraja i pravde za sve žrtve rata. Kroz glavu su mi prolazile neke slike iz rata. Kada bi bilo struje, sjećam se da su kod nas dolazile komšije da gledaju dnevnik. Ja sam se igrala u sobi i samo sam čula „Karadžić, Karadžić“. To mi je baš ostalo u glavi. I to je bilo moje djetinjstvo, stalno sam čula to „Karadžić“, a ne znam ni ko je to, ni šta je to – kaže Trifković.

Kaže da ima običaj prošetati sa sinom mostom na kojem je njena majka izgubila život, ali da izbjegava javna okupljanja i polaganja cvijeća.

- Želim zadržati svoj emotivni mir. Javna okupljanja gledam s političke strane kakva je trenutno u našoj državi od rata pa nadalje. Živim na Ciglanama pa često sama odem mami na grob – kaže.

Priznaje kako joj to teško pada, kako su emocije iz dana u dan sve jače.

- Doživim neki krah i nije mi jednostavno. Možda zato što kao dijete nemam puno uspomena na mamu. Sve što imam je nekoliko porodičnih fotografija i to je sve što imam od nje – kazala nam je Trifković.

Danas je i sama majka dječaka koji uskoro treba poći u školu.

- Na dan kad sam pošla u školu, majka mi je mnogo nedostajala. Život je išao svojim tokom, maturirala sam, udala sam se, razvela sam se i u tim životnim situacijama majka mi je najviše trebala - poručuje Nora.

Ističe da joj je, osim oca, najveća podrška u životu bila baka s tatine strane.

- Nju je i moja mama zvala majkom. Ona je za vrijeme rata bila na Grbavici i dugo nismo znali je li živa. Prvi put smo se vidjeli po završetku rata i ona je od tada bila moja zamjena za majku – kaže Trifković.

Skromno živim

Nora je završila Poljoprivrednu i Tekstilnu školu, ali već godinama se bori da dobije stalni posao.

- Živim u skromnoj porodici. Moj otac je poslije rata dobio otkaz u „Energoinvestu“. Dobio je neku malu otpremninu, nije mogao ni penziju izganjati. Živimo od bakine penzije i moje plaće. Trenutno radim u ugostiteljstvu. Nisam se nikada nadležnima obraćala za pomoć. Pomogli su mi dobri ljudi, ali sramotno je da u svom gradu ne mogu naći bolji posao – poručuje Trifković.

Zbog činjenice da se prvih godina rata pokušavalo prikriti da je njena majka uopće poginula zajedno sa Suadom Dilberović, a prvih nekoliko poslijeratnih godina imena Olge Sučić nije ni bilo na spomen-ploči na mostu, Nora je puno patila.

- Baka i tata su se puno zalagali za to. Saznali smo da postoje arhivski snimci u RTV domu na kojima je mama. Nekoliko puta su u novinama izašle fotografije na kojima se vidi kako ljudi nose ranjenu ženu. Pisalo je da je na njima Suada Dilberović, ali to je bila moja majka. Ja tu sliku imam kod sebe. Zašto da se krije da je Olga tu poginula, nije mi jasno zašto bi se to krilo – pita se Trifković.

Ističe da je neko vrijeme mislila da joj je majka negdje otišla i da će se vratiti.

- Teško je to stvarno. Kad sam bila manja, gledala sam filmove gdje se roditelji razvode, pa mama ili tata odu, promijene život. To sam ja mislila za svoju mamu, da je ona otišla, ali da će se vratiti za nekoliko godina. Tako sam mislila do moje zrelosti. Sad kad znam da neće doći, mogu joj reći, spavaj s anđelima, ja ću doći – kaže Nora svojoj majci.

Ne učim dijete da mrzi 

- Svoje dijete učim da zna šta je Božić, Uskrs, Bajram. Da zna otići na mezar proučiti Fatihu tetki, da zna otići na groblje baki da se pomoli. To je bio jedini razlog da insistiramo na tome da se ime moje majke doda na spomen-ploču na Vrbanja mostu – kaže Trifković.