Ovih dana svi smo slavili povratak onog što nije umro, a nije pao, "Rođeni" su se napokon vratili u Premijer ligu. Jednu od najgorih u Evropi. Tako je to u zemlji apsurda. Zemlji kojoj sport ništa ne znači, jer šta drugo reći za državu koja nema ni zakona koji bi uredio stanje u ovog džungli.
Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine, nakon najnovijih poraza protiv Finske i Italije, spala je četiri pozicije na FIFA-inoj rang-listi. Rukometaši Bosne i Hercegovine porazom od Bjelorusije propustili su prvu meč-loptu.
Košarkaška reprezentacija ponovo nije uspjela otići na Evropsko prvenstvo, iako su im rivali bili u vjerovatno najslabijim sastavima posljednjih desetak godina.
Samofinansirajući sportisti
U borilačkim sportovima (svaka čast Larisi Cerić) svaki drugi je Brus Li, sa titulom nekog prvaka u lijevoj verziji koju će Google izbaciti tek na petoj stranici pretraživača. Ali, BiH nema nijedne svjetske ili olimpijske medalje.
Atletika se svela na Amela Tuku, ali je on na vrijeme shvatio šta mu je činiti ako želi napredovati pa već godinama trenira u Italiji. Naravno, samofinansirajući je sportista koji je uspio dosegnuti do sponzorskih ugovora.
Tenis je Damir Džumhur i povremeno Mirza Bašić. Također, samofinansirajući sportisti. Njihovi roditelji znaju kako im je bilo kad legnu u krevet i računaju kad će im stići rata kredita na naplatu.
Nogometni klubovi u državi Željo i Sarajevo sretni su kad uđu u drugo pretkolo nekog od evropskih takmičenja. Legendarni klubovi svaki mjesec bore se s besparicom, plaće kasne, dugovi se gomilaju, nervoza raste u taborima, kao i na tribinama. A kakav fudbal, takva i posjeta. Statističari su zabilježili da je, naprimjer, 20. kolo Premijer lige BiH u prosjeku pratio 1.641 gledalac.
Pikado i Premijer liga
Više ljudi prati englesku ligu u pikadu nego naše „elitno" fudbalsko takmičenje.
U isto vrijeme, legendarni Kinđe se prevrće u grobu dok Bosna grca i pada, a čak nije uspjela zadržati ni svoje ime. Stanje u drugim košarkaškim ekipama ništa nije bolje. Poneki uspiju uhvatiti malo zraka, ali ne onoliko koliko im treba da preplivaju rijeku koja nosi pred sobom sve što ima prefiks sportskog.
Niko nije ni blizu titule prvaka Evrope do koje su prije deceniju uspjele doći košarkašice „Jedinstva Aide" iz Tuzle. Neki dan su ovu godišnjicu i skromno proslavile. Kako stvari stoje, Laktaši, za koje do Dodika niko nije čuo, postat će košarkaški centar države.
Jedinstveni pokazatelj da nam svi sportovi lagano odumiru jesu sportske škole. Bez ikakvog reda i smisla niču kao gljive poslije kiše. Ne daju ili daju zanemariv broj talenata. Razlog je prost - uzima se novac, djeca se gledaju kao „petobanke", talent često ništa ne znači, znanje se ne daje, niti unapređuje. Umjesto rasadnika talenata, prave se obrti.
Država prstom ne miče
U tako kreiranom haosu, koji ne nudi sigurnost i zbog kojeg su uspjesi naših sportista plod isključivo njihove vlastite upornosti, a ne sistemskog rada i ulaganja države, samo možemo nemoćno posmatrati kako se drugi raduju, a istovremeno radeći vrlo malo, ili gotovo ništa, da se i stvari u BiH pokrenu nabolje.
Za cijelo to vrijeme država ni prstom da makne. Parlamentarci su od preuzimanja mandata naplatili više od milion KM, a svaki dan negdje nekom sportskom kolektivu isključe struju zbog neplaćanja računa.
Šta je rješenje?
Da se konačno shvati da je sport investicija koja se isplati. Boljeg ambasadora od Edina Džeke nemamo. Koštao nas je nula maraka, a donio nam mnogo. Odužit mu se nećemo, vjerovatno, nikada. Možda bi rekao, ne treba, hvala, samo ulažite u djecu.
E, moj Edine...
