Na današnjem obilježavanju 24. godišnjice genocida u Srebrenici prisutnima se obratio i Nedžad Avdić, koji je sa 17 godina preživio strijeljanje. Ovom prilikom kazao je da, bez obzira na to što nekada situacija izgleda beznadežno, pobjednici su oni koji nakon nedaća postaju još bolji ljudi, a gubitnici koji nakon nedaće postaju još gori ljudi.
- Poštovani, prisutni i prijatelji, danas smo tu da podijelimo tugu s onima kojima je ovih dana najteže, a to su porodice. Još 33 duše pronaći će mir, a mi koji smo pronašli i ukopali najmilije znamo da će donijeti i olakšanje. Protekle su 24 godine, mnogi su govorili, ali, evo, došao je i trenutak da kaže onaj kojeg su trenuci dijelili da bude zakopan u masovnu grobnicu. U tom dobro organiziranom sistemu ubijanja 1995. dešavaju se i greške, da ne prekontroliraju jesu li svi strijeljani mrtvi. Upravo sam ja ta greška. Danas sam ovdje da svjedočim istinu.
Stoga moja duboka moralna obaveza je svjedočiti o tome. Sve drugo bilo bi izdaja svih onih koji su ubijeni. Ubijani su samo zato što su stajali na putu i bili prepreka onima koji su htjeli realizirati svoje političke ciljeve. Sjećam se kada su nam ruke vezali i izvodili na masovne egzekucije, nisu nas nizašta pitali ni imena, imali smo pravo samo biti ubijeni. Sa mnom su bili moji školski drugovi, nastavnici, komšije i prijatelji. Danas govore to nije genocid. Preživjevši taj pakao, godinama poslije mislio sam da mogu pobjeći od srebreničke krvave prošlosti, da pobjegnem i sve scene ostavim iza sebe.
Shvatam da to nije moguće. Bio sam mlad i nisam bio svjestan posljedica koje me proganjaju, Srebrenica je dio mene i mog života dok hodam i dišem. Danas mnogi govore da našu prošlost treba zaboraviti i gledati u budućnost, ja vam govorim da za neke je možda prošlost, a za nas je život.
Mi, žrtve, mislili smo da će Dejtonski mirovni sporazum donijeti mir i popraviti stanje, ali očito je bila samo iluzija. Naš život poslije genocida govori drugačije. Nije samo da se negira genocid, nego sve što je naše - jezik, kultura, naslijeđe, identitet i postojanje na ovim prostorima. Nije poslana jasna poruka institucijama. Stoga postaje apsurd da od nas, žrtava, očekuju da govorimo o pomirenju i oprostu, mi nismo nizašta drugo. Ipak, i uprkos svemu, na kraju i duge staze pobijediti će istina. Bez obzira što u pojedinim situacijama izgleda beznadežno.
