Moja domovina je zaista „mala među svjetovima“, to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila, kazao je Ivo Andrić 26. oktobra prije 58 godina kada je dobio Nobelovu nagradu za književnost.  

Igra, varka i tajna

U Travniku, u matičnoj knjizi Crkve svetog Ivana Krstitelja pod rednim brojem 70 stoji da je 9. oktobra 1892. rođen Ivan, sin Antuna Andrića i Katarine Andrić. Ovaj veliki pisac rodio se u Travniku igrom slučajnosti, kada mu je majka došla u taj grad da posjeti rodbinu.  

Za vrijeme gimnazijskih dana počeo je pisati poeziju. Svoju prvu pjesmu „U sumrak“ objavio je u „Bosanskoj vili“ 1911. godine. Ključne 1945., osim „Travničke hronike“, Andriću su izdata još dva romana koja je pisao tokom Drugog svjetskog rata, „Na Drini ćuprija“ i „Gospođica“.

- Vjerujem da je i igra i varka i tajna, ali prije svega mislim da je život bitka koju svaki čovjek i svi ljudi zajedno vode na zemlji dok su živi. Život čovjeka je bitka na zemlji – kazao je Andrić jednom prilikom.

I zaista, njegov život bio je jedna velika borba.

Enver Kazaz, profesor književnosti i književni kritičar, istakao je da je Andrić imao onoliko perspektiva u pogledu na Bosnu koliko je identiteta sačinjavalo BiH u historiji.

- Andrić je pisac psihološkog realizma i pisac kulturološke analize, kao i pisac povijesnog usuda Bosne kao zemlje na granici između civilizacija i pisac univerzalnosti ljudske sudbine. Zasigurno najbolji pisac našeg jezika. Andrić je pokazao da je povijest ovdje obilježena filozofijom trpnje i patnje, i da unutar takve povijesti čovjek trpi različite oblike zatočenja - kazao je Kazaz za „Avaz“.

Čista autonomija književnosti

Andrić je slučajno iz Bosne, ali ne piše slučajno o Bosni. Kako čitati Andrića možda je jedno od danas vrlo aktuelnih pitanja.  

- Andrića možemo čitati na bezbroj načina čitanja. Što više načina čitanja, to je ljepše. Andrić je pisac onih koji ga čitaju, ja volim Andrića čitati i na tradicionalan način da uživam u ljepoti njegovog stila i njegovog jezika. On je taj koji je do vrhunca doveo sintaksu našeg jezika, kako bi rekao Danilo Kiš - pojašnjava Kazaz.

Odluka da Austrijanac Peter Handke dobije Nobelovu nagradu za književnost za 2019. godinu izazvala je brojne oštre reakcije. Kazaz smatra da je razdvajanje lika i djela aksiom književnosti.

- Nije moguća čista autonomija književnosti, pogotovo zbog Handkeovog slučaja, ne možemo amnestirati odgovornost pisca za konkretne historijske ili političke događaje. Andrić je pisac koji je u principu, osim tog svog jugoslavenstva i pristupa Savezu komunista Jugoslavije, bio pisac koji je relativno neutralan i konzervativan, ali nikako pisac desničarskih ideologija, kako mu se to potura. Andrić nije Handke, Andrić nema taj handkeovski propagandistički odnos prema fašizmu i odbrani fašizma - istakao je Kazaz.

Vrijeme nakon smrti

Ugo Vlaisavljević, profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, smatra da je jedno od najtežih pitanja mogu li se odvojiti lik i djelo kod umjetnika te da je on jedan od onih koji smatraju da je uvijek riječ o kontekstu.

- Nekakav načelan i za sve vrijedan univerzalan važeći stav nije moguće podvući. Zavisi od slučaja do slučaja, od političkog angažmana... Ono što treba reći kada procjenjujemo moralnost nekog pisca ili njegovu političku angažiranost, uvijek smo mi sami koji zauzimamo etički, tj. moralni stav. Veliki pisci mogu nas ponukati svojim provokacijama da više razmišljamo o sebi i svojim političkim i moralnim stavovima, a najgore što možemo učiniti jeste da to koristimo u samom vrednovanju književnosti - istakao je Vlaisavljević.

Andrić se već dugi niz godina prije smrti shvata kao književni velikan te zauzima posebno mjesto u našoj kulturnoj tradiciji.

- Vrlo je zanimljivo kako se Andrić pojavljuje i danas i jučer u očima književnih kritičara, ali ja bih rekao da se njima bave u posljednje vrijeme oni koji nisu književni kritičari. Povodom toga bih rekao sljedeće: Svaki Andrić proživljava vrijeme koje dugo traje iza njegove smrti, to ga i određuje kao klasika i kao velikana. Mi sada imamo dvije epohe u kojima vidimo Andrića. Prva je bila epoha socijalizma ili, ako hoćete, socijalističkog realizma. Sada kada imamo pluralizam, mnoštvo država, imamo mnoštvo likova Andrića - kazao je Vlaisavljević.  

Njegov lik se umnožava

Kontekst će odrediti Andrićevo čitanje, a profesor Vlaisavljević ističe da mi, nažalost, još nemamo tako dobar kontekst ili kontekst visoke kulture u kojem bi Andrić bio pročitan onako kako zaslužuje.  

- Ne smijemo dozvoliti da nam se pojavi neko ko je pročitao Andrića i zato tvrdi da ga ne treba čitati. Možda je još gore da se pojavi neko ko kaže - pročitao sam ga i to vrijedi da svi čitaju, jer to pokazuje ne šta je njegova književnost, nego kakvi smo mi i kakvo je naše ideološko stanovište. Između ta dva pogrešna čitanja, mi danas živimo - istakao je Vlaisavljević.

Profesor Vlaisavljević kazao je da je najgori pristup Andriću, koji polučuje najlošije efekte, da njegovu književnost tretiramo ne kao fikciju, nego kao nekakav realizam.

- Kod nas inače nije udomaćeno, kao svugdje u svijetu, da književnost smatramo fikcijom, stvar mašte, imaginacije, a ne stvar stvarnosti. Još nismo pročitali Andrića, još očekujemo prava čitanja Andrića, jer između jednog Andrića i socijalizma i mnoštva etnonacionalističkih tumačenih Andrića, sada imamo bošnjačkog, sada imamo srpskog, sada imamo hrvatskog Andrića itd. Još čekamo pravo čitanje Andrića, ali činjenica da on opstaje kroz sva ta vremena i da se njegov lik umnožava, da se njegova interpretacija pretvara u slojeve i slojeve, govori o njegovoj veličini - zaključio Vlaisavljević.

Enigma o njegovom poznavanju

Ugo Vlaisavljević smatra da je Andrićevo djelo daleko nadmašilo kulturu u kojoj je nastalo.

- U tom smislu vidim ga kao autora kojeg ćemo tek u budućnosti pročitati. Smatram da sve što je napisano o Andriću još predstavlja mali dio ili enigmu o njegovom poznavanju. Prema tome, Nobelovu nagradu shvaćam kao priznanje koje samo indicira njegovu veličinu, a ne koje ispunjava i uvjerava - istakao je Vlaisavljević.

Roman o dvostrukoj granici

- „Travnička hronika“ je roman o dvostrukoj granici, povijesnoj i prostornoj. U povijesnom smislu ona je roman o konzulskim vremenima u kojima se vrši sudar imperijalnih ideologija na jednoj strani s prosvjetiteljskom utopijom kroz lik Davila i Andrić tu hvali upravo filozofiju trpnje bosanskog čovjeka koji je izložen različitim imperijalnim stereotipijama, kako osmanskim tako i austrougarskim i francuskim - kazao je Kazaz.