Uz zasade uzrelih maslina, narova, japanskih jabuka, odnosno hurmi, kako ih u Turskoj zovu, više od dvadesetak kilometara vozimo se asfaltom uzbrdo kroz bošnjačka sela pokrajine Kodželi, u kojima su u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća svoj novi dom našle stotine bošnjačkih porodica, mahom iz istočne Hercegovine, a čije korijene danas vuče nekoliko desetina hiljada stanovnika ovog kraja.  

Odredište nam je selo Hajrije u karamurselskoj općini, za koje legenda kaže da je ime dobilo po ljepotici Hajriji, koja je zbog zabranjene ljubavi ostala neudata, a njen voljeni, navodno, “kad je bio veliki savaš”, odnosno rat, nestao. Svako od upitanih istaći će da su i Hajrija i njen voljeni bili “Bošnjaci iz Hercegovine”.

Nostalgija prema krajevima u kojima su rođeni

Legenda o imenu poput miraza prenosi se s koljena na koljeno skoro 150 godina, njenoj autentičnosti se i dodavalo i oduzimalo, ali je do dana današnjeg ostala poslastica svakog musafira koji kroči u ovo pitomo selo.

- Mnogo je priča i legendi koje su naši preci prenosili, a koje su, ustvari, govorile o njihovoj velikoj ljubavi i još većoj nostalgiji prema krajevima u kojima su rođeni i iz kojih su nekad davno otišli. Kad sam prvi put posjetio Stolac, mislim da sam i sam proživio djelić te njihove nostalgije – govori nam Engin, ugledni građevinar iz Karamursela, čiji su preci Isakovići iz Stoca u Tursku stigli prije više od 140 godina.

S Enginom i njegovom suprugom Umran, porijeklom Čengić, u Hajrije smo stigli poslije podne. Prostrano selo sa mahalama koje se i nakon toliko godina prepoznaju po bosanskim prezimenima njihovih stanovnika.

U mahali u kojoj žive Glavovići, raširenih ruku dočekuju nas braća Derviš, Tasin i Mehmed Glavović, njihove supruge, djeca, unučad... Sinovi su poznatog karamurselskog pehlivana Alosmana i potomci još poznatijeg hercegovačkog ustanika Derviša Deše Glavovića iz Trebinja, koji je, kao komandant čete pobunjenika protiv austrougarske okupacije Bosne, pred samo izvršenje smrtne kazne, na koju je bio osuđen 1878. godine, uspio pobjeći u Tursku. 

- U svakoj porodici Glavović po jedno muško dijete nosilo je ime Derviš. Čuvala se uspomena na tog našeg pretka, kojemu su, pričalo se, kad je imao devet godina, u okolici Trebinja ubijeni otac i majka, i to na namazu. Naši stari o njemu su govorili kao posebno “spremnom čovjeku”, mnogi su od njega zazirali, ali su ga svi poštovali. Umro je u dubokoj starosti pred Drugi svjetski rat s neostvarenom željom da sazna ima li u njegovom rodnom mjestu živih potomaka njegovih Glavovića – govori nam Derviš Glavović dok s bratom Tasinom identificira stari nišan na mezaru svog čuvenog pretka.

Kad zbore, suze im teku

Za Hidajetu Glavović, suprugu Tasinovu, priznaje, nema veće radosti do one kad joj se u avliji pojavi musafir iz Bosne. Začas će ispričati sve o svojoj bosanskoj “sulali”, odnosno familiji Alajbegovićima i Avdićima.

- Ama, pomozi mi reć’, gorim od želje da odem u Bosnu, za kojom su čeznule i moje nene, dede, moja majka. Dok smo bili mali, naši stari bi nam zborili o mjestima iz kojih su njihovi djedovi i pradjedovi došli u Tursku. Pa, kad zbore, suze im teku. Činilo bi nam se kao da su jučer tamo bili. Učili su nas naše bosanske pjesme pa bismo kao djeca, a kasnije i kao cure, na sijelima te pjesme pjevali. I danas kad se na kakvom sobetu okupimo, iako smo u godinama, zapjevamo o djevojci i crvenoj ruži što je dragom pod duvakom dala – govori Hidajeta dok nas sa svojim jetrvama Muzejnom i Gjulferom časti sofrom, koja u svemu podsjeća na mostarske, sarajevske...

I Muzejna je hercegovačkih korijena, od porodice Softić iz Mostara. Iako su joj i djed i pradjed rođeni u Turskoj, maternji jezik svojih predaka nije zaboravila. Ne propušta da pohvali svoju jetrvu Gjulferu, koja je rođena Turkinja i koja bosanski jezik razumije kao svoj maternji. 

Na našim soframa su i danas pite i japraci

- Rijetko bi se Bošnjakinja udala za nekoga ko nije Bošnjak. U našim kućama bi se zborilo bosanskim jezikom. Možda ne izgovaramo dobro svaku riječ, ama, važno je da govorimo. Na našim soframa su i danas pite, i japraci u hraštanu, i tarhane, pilavi, hurmašice, rahvanije, razne turšije... Ma, sve što smo od naših majki mi učile, a one od svojih majki, nena i pranena, danas znaju naše cure, snahe. Bosna je u nama i volimo je ko i Tursku – objašnjava nam Muzejna Glavović, izuzetno obradovana našim dolaskom.

U 120 kuća potomci Festića, Hajdarevića, Isakovića, Čengića, Spahića...

Selo Hajrije danas broji više od 120 kuća. U njemu, pored potomaka Glavovića, žive i potomci Festića, Hajdarevića, Isakovića, Brzina, Čengića, Spahića, Dračića, Huskića, Rudana, Basarića, Bjelovića, Karalića, Bureka, Bilalala, Ćenana, Softića, Šehovića i svi oni, osim u selu, kuće i stanove imaju i u gradu Karamurselu.

Iako su mnogi njihovi stari umirali s tugom na srcu što za života nisu mogli posjetiti mjesta svojih porodičnih korijena, danas to nije slučaj. Članovi ovih porodica s radošću će ispričati kako obilaze Mostar, Trebinje, Stolac, Konjic, Sarajevo i obavezno Srebrenicu.