Moj Tatek dobri, dragi čovječe, LEGENDO. Volio sam te, naučio mnogo od tebe, takav se neće više roditi. Upijao sam svaku tvoju riječ, učio, krao znanje... I ne samo o novinarstvu nego, što je mnogo bitnije, o životu.

Slušao sam tvoje priče, za mene iz davnina. Učio si nas da budemo dobri ljudi. Novinarstvo je zanat, naučit ćete, djeco, polako...

Buran život

Takvih ljudi nema ili sve je manje. Svejedno.

Imao si buran život, živio 24 sata, kažu da veće lafčine nije bilo, slušao sam to od drugih. Odijelo, kravata, na plesnjacima ti nije bilo ravna.

Neću nabrajati gdje si sve radio, bio urednik i koliko si u svim tim godinama pomagao mladima. Nesebično si prenosio svoje znanje, najviše smo, priznajem, učili u kafanama, gdje smo upijali svaku tvoju riječ.

Čast je bila biti u tvom društvu. Ako si sjeo s Adom, onda nešto vrijediš. Škola života, škola novinarstva, škola dobrote... Nikada neću zaboraviti naša druženja u „Avazu“, gromado ljudska, dobra dušo. Koliko si mi pomogao, nikada ti nisam mogao vratiti. Koliko te voli moja porodica, Tatek moj dragi.

Bio si moj drugi otac. Kad bi mi kazao „hajmo, mali, negdje“, kao da sam dobio premiju. Kasnije, to je bila normala.

Tekstovi Abdulaha Ade Čampare bili su mali eseji iz duše. A tabloidski su „razvaljivali“.  

Dragi ljudi

I onda si se razbolio, durao si, nisi se predavao... Zašto ti, Tatek moj?

Odlaze dobri, dragi ljudi.

Valjda će se neko sjetiti da nešto u ovom velikom gradu, koji si srcem volio, dobije ime po tebi.

Iz biografije

Čampara je bio jedan od prvih uposlenika i glavni urednik redakcije sedmičnika "Bošnjački avaz", koji je pokrenut 15. septembra 1993. godine, a iz kojeg je ubrzo izrastao "Dnevni avaz". U "Avazu" je obnašao brojne uredničke funkcije, bio je urednik Sarajevske hronike, "Avazovog Sporta" te drugih izdanja.

Umro je u Sarajevu u 75. godini, a dženaza će se klanjati sutra u 14 sati na groblju Vlakovo.