"Zovem se Dario Džamonja. Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu. U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio. Godine 1998. sam opet umro kada sam napuštao Ameriku i svoju djecu. Sada opet pokušavam živjeti u Sarajevu od pisanja."
Džamonja, jedinstveni i nikad ponovljeni bh. pisac, neke od najljepših priča posvetio je svom rodnom Sarajevu. Na današnji dan, 2001., Daco, kako su ga od milja zvali, i posljednji put je, barem fizički, napustio svoj grad i ovaj svijet.
- Svima nama, kadli-tadli, valja krenuti na "finalno putovanje", u Dženet ili Džehenem, Raj ili Pakao, svejedno. Gdje ću ja završiti nije mi dostupno znati, ali znam jedno: poći ću iz Sarajeva - napisao je svojevremeno Džamonja.
I to je ispunio. Pošao je na to "finalno putovanje" upravo iz Sarajeva. U njegovim mnogobrojnim pričama sačuvan je, sada već skoro izgubljeni, duh ovog grada. Bio je i jedan od posljednjih istinskih boema. Sarajevska raja.
- Danas je dan kada su nam javili da je pao - govorili su kroz sve ove godine njegovi prijatelji.
Ostavio je Džamonja prazninu iza sebe koju niko i nikada neće moći popuniti. Bio je Pisac koji živi ono što piše. A živio je Sarajevo.
- Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako "apstiniram" od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na "igli", do sad bih se "očistio", ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris’o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da… da… da ne znam ni sam šta…
Šutimo i pijemo, jer znam (iz vlastitog iskustva) da bi najsurovije bilo pitati ga: "Pa što se ne vratiš?" - dio je iz njegove priče "Ovisnik".
Sa nevjericom je Daco gledao kako "Muje, Save i Ivani s kojima se cijelog života družio nisu bili samo to - njegovi prijatelji i raja, već duboko u sebi ili pod samom kožom samo Muslimani, Srbi i Hrvati koji su jedva dočekali priliku da se pridruže stadu, da zauvijek izgube svoju individualnost koju su cijelog života gradili i postanu ćelije jednog bolesnog, nacionalnog bića monstruma, koje jeste osuđeno na propast, ali koje će prije toga učiniti sve da za sobom povuče što veći broj u ništavilo". Nije mogao shvatiti da postoje takvi Papani.
A kada bi ga pitali koji je nacionalnosti, uvijek je isto odgovarao: "Mrtvac. Pripadnik najbrojnije nacije na svijetu."
- Ima li iko u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo, onog dana kada u novinama iziđe obavijest da se ispisao iz živih - Dario Džamonja - kazao je svojevremeno Abdulah Sidran.
Pročitajte dio jedne od njegovih priča:
- Rekao sam ti i mjesto i vrijeme i nastavio da ti govorim kako ja nikad ne lažem, kako nikad u životu nisam slagao, kako uvijek moraš da mi vjeruješ, kako se nikad ne zaje*****, ma koliko to ličilo na zaje******.
Već je bilo jutro kad smo izašli iz kuće. I taj dan smo proveli zajedno, a ja sam ti onda, u četiri sata poslije podne, rekao da je već isteklo dvadeset i četiri sata.
Ti si rekla:
Po tvom satu.
Zajedno smo bili te zime, i proljeća, i ljeta... U jesen sam već izgubio svaki osjećaj za proteklo vrijeme i činilo mi se da te oduvijek znam, da sam oduvijek bio sa tobom, da sam se s tobom rodio, da prije tebe ništa nije ni bilo, a poslije tebe - jednostavno nije ni postojalo u mojoj glavi.
Navikao sam se na tvoj miris u čaršafima, tvoje suze, maze, kreme, karmine, losione, šampone, bočice… Na ogledalu su stajale knjige koje si donijela sa sobom, činilo mi se da im je baš tu mjesto i da nema te sile koja će ih odatle pomjeriti.
Ja sam, kao i uvijek, tumarao po samom sebi i nisam ni primjećivao da na tvom satu kazaljke klize, primiču se trenutku kada će isteći ona zadata dvadeset i četiri sata.
Zastala si na vratima, osvrnula se i, kad si zaključila da nisi, osim mene, ništa zaboravila, otišla...
