Američki policajac Almedin Ajanović heroj je u dvije zemlje, nakon što je iz voza u plamenu spasio dvojicu radnika željeznice. 

Ne obazirući se na vatru i znak da je kompozicija pod visokim naponom, hrabri Bosanac riskirao je vlastiti život jer, kako kaže, svakom policajcu životi drugih ljudi moraju biti važniji od njegovog.

Narandžasto nebo

Nakon redovnog posla, 11. oktobra je, zbog velikog nevremena i najave tornada, pratio policijsku frekvenciju i stavio se na raspolaganje kapetanu.

Oko 1.30 ujutro stigla je informacija o velikoj eksploziji i požaru nakon što je voz, koji je prevozio zapaljive materije, iskočio iz šina kod Lilburna.

– Razmišljao sam kako najbrže stići. Zaustavim auto i krenem pješice, s baterijom, ali kada sam stao na šine i krenuo prema tom mjestu, čula se velika eksplozija na oko kilometar od mene. U zraku sam vidio veliku vatrenu loptu. Počeo sam trčati – sjeća se Almedin dramatične noći.

Preko radiostanice javljali su da se iz zapaljenog voza čuje vrisak ljudi, dok je vatra gutala i šumu s obje strane pruge. Van šina je bilo 38 od 170 vagona. Ajanović je pronašao dvojicu radnika željeznica, popeo se na voz kako bi ih izvukao na drugu stranu i odveo na sigurno.

- Prednji dio voza je sletio sa šina i nakon četrdesetak metara prevrnuo se. Ispred mene je bio potok, nabujao od kiše, ali boja rijeke bila je crvena od hemikalija koje su iscurile iz voza. Rekli su mi da je u tom vagonu bila nafta, a u drugim vagonima još opasnije hemikalije. Narandžasto samo vidiš sve oko tebe, i nebo je narandžasto, a težak miris u zraku koji ti ne da disati. Morali smo što prije otići jer, ako vatra dođe do potoka, sve će eksplodirati – priča nam Almedin.

Nakon što je dvojicu ljudi predao ljekarima, vratio se kako bi kolegama pomogao da evakuiraju i stanovništvo.

Očevim stopama

Imao je samo 10 godina kada je 28. avgusta 2000., s ocem Husom, majkom Izetom, bratom i sestrom Alemom i Medinom, u potrazi za boljim životom iz Goražda otišao u Atlantu.

Nastavio je školovanje, završio kriminalistiku, a posljednje dvije godine studija uporedo radio i kao policajac.

- Meni je uvijek bila želja da budem policajac, jer moj otac je bio u policiji u Goraždu. Volio sam ga vidjeti u odijelu, na motoru, u policijskom Golfu. Kad sam došao ovamo, život je stvarno dobar. Mnogi u svijetu sanjaju da dođu u Ameriku, da imaju redovnu zaradu, da ima da jede, pije, da je zdravstveno osiguran. Ja to sve, hvala Bogu, imam i zahvalan sam ovoj zemlji što mi je dala priliku da ovdje živim. Odlučio sam da joj se pokušam odužiti tako što ću pomagati drugim ljudima – ističe Almedin Ajanović.

U Americi se oženio. Njegova supruga Maida je iz Cazina. Imaju dvoje djece, Kerima i Emina. Almedinov herojski čin pohvalili su i iz Gradskog vijeća Lilburna, a gradonačelnik Tim Dan kazao je da je ponosan na policajce poput Ajanovića.

Dedin Čapo i El Čapo

Posljednjih nekoliko godina radi u K9 jedinici. Njegov četveronožni kolega zove se Ajaks (Ajax), ali trebao je dobiti drugačije ime.  

– Ja sam mu trebao dati ime i htio sam da ga nazovem Čapo, jer je moj dedo imao našeg cuku koji se tako zvao. Bio je lovački pas, s njim je išao u lov pa kasnije pričao različite lovačke priče. Sa dedom sam bio vrlo blizak, a umro je sedam mjeseci nakon što smo mi došli u Ameriku. Međutim, moj Ajaks nije se mogao zvati Čapo, zbog onog kriminalca El Čapa – kaže Ajanović.

Bosanac u srcu

Iako je u SAD već 20 godina, Bosna je često u njegovim mislima, žao mu je što ljudi u našoj zemlji ne žive bolje, ali vjeruje da će i to vrijeme doći.

- 90 posto moje familije je tamo. Dedo i nena u Sarajevu, druga nena u Semizovcu, mnogobrojna rodbina. Ne možemo se vidjeti svaki dan, već povremeno preko Vibera. Sve mi nedostaje. Naš narod, naša hrana, da ne nabrajam jedno po jedno. Bio sam mlad kad sam otišao, ali gdje god da sam, Bosanac sam u srcu. Ponosan sam odakle sam i svoju djecu učim da znaju odakle smo, šta smo i ko smo – ističe Almedin Ajanović.