U gimnazijskim danima, s prvim usponom na Prenj, zavolio je planinu. I danas je zahvalan starijim i iskusnijim planinarima koji su mu pomogli i ohrabrili ga, pa nije odustao. Iskusni planinar Zijad Omerović do danas se popeo na većinu bh planina, Crna Gora i Slovenija su njegove redovne destinacije, a više puta je bio i u Austriji, Italiji, Njemačkoj i Francuskoj. Mont Blanc je najvisočija tačka na kojoj je bio.
- Od bh. planina Zelengora je najljepša, ako je to moguće ocjenjivati, jer ima lijepe vrhove, prelijepe pašnjake i šume, puno izvora, rijeka, potoka i osam prirodnih jezera. Deveto je jezero Jusufa Juga, lovočuvara koji ga je napravio tokom 36 godina boravka na Zelengori. Ono je danas ucrtano na svim topografskim kartama – kaže Omerović.
Ljubav prema prirodi i planinama Zijad je spojio i sa svakodnevnim poslom, jer već 22 godine radi kao metereološki tehničar na najvisočijoj metereološkoj stanici na Balkanu, smještenoj na vrhu Bjelašnice na 2.067 metara nadmorske visine. Odatle svakodnevno šalje podatke važne Hidrometereološkom zavodu, o temperaturi, vlažnosti zraka, pritisku, osmatra grmljavinu, oblake i druge pojave, kako bi prognoze bile što tačnije. Po lošem vremenu, uspon na radno mjesto, veoma je težak, jer tada ne može koristiti žičare.
- Nisam po prirodi paničar, nisam osjećao strah, ali neko sa strane da je gledao, za dosta situacija kad sam izlazio rekao bi da je to pogibeljno, da mi je život ugrožen – kaže Zijad.
Nedaleko od stanice je grob prvog metereologa u BiH, Antona Obermilera, austrijskog oficira koji je po kazni 1894. poslan na Bjelašnicu. Radio je tri godine i izvršio samoubistvo.
– Kad je lijepo vrijeme na Bjelašnici je lijepo biti i raditi. Uživanje. Međutim, kad je ružno vrijeme, gore je mećava, danima gledate samo maglu i ne vidite ništa drugo. Ko je imalo sklon depresiji to nije ambijent za njega. Bez obzira što u objektu imamo struju, internet, TV, to može jako loše djelovati na nestabilnog čovjeka – objašnjava Omerović.
Vrijeme kada ne prati instrumente i ne osmatra provodi uz TV, internet, knjigu i muziku.
Tokom svojih planinarskih avantura i uspona do radnog mjesta sretao je medvjede, vukove, veprove, ali većih neprilika nije imao. Za uspon su najvažniji, kaže, dobra oprema, pouzdana ekipa i procjena vlastite snage.
- Zadnjih 100-200 metara je jako nezgodno, jer gore noću zna puhati i preko 200 kilometara na sat. Zadnjih godina niko nije izlazio na posao kad su bili ti jaki vjetrovi. Međutim, 150 na sat puše i danju, pa obara ako vas uhvati u raskoraku. Najgori su duboki smetovi i meki snijeg. Napraviš korak i vratiš se na isto mjesto. Ne znaš šta bi, obično ti malo fali do cilja, pa bi sjeo i plak’o a nemaš od tog ništa. Onda baciš ruksak ispred sebe, pa puziš, plivaš, pomažeš se kako možeš – priča Zijad Omerović.
Uvijek kada sumnjate da nećete uspjeti, bolje je odustati nego na planini ostati, kaže Zijad, podsjetivši na jednu od najvećih planinarskih tragedija u bivšoj Jugoslaviji, koja se desila upravo na Bjelašnici 1962. godine.
- Njih 11 krenulo je sa planinarskog doma Sitnik ka vrhu Bjelašnice. Domar ih je upozoravao da ne idu, mećava je bila. Usput su htjeli snimiti materijal za neki film “Bijela smrt” i za sedmoricu njih to se, na žalost, zaista pretvorilo u bijelu smrt. Nisu bili opremljeni, ušli su u maglu i mećavu, bio je jak vjetar i veoma hladno i izgubili su se. Neki od njih su bili bukvalno djeca. Što je najgore, neki su pronađeni na 150-200 metara od stanice na vrhu Bjelašnice, gdje su trebali stići – dodaje Omerović.