Zbog pandemije koronavirusa i radova na imanju i plasteniku, Nura Mustafić (75) iz Bajramovića, udaljenim desetak kilometara od Srebrenice, koja je izgubila tri sina i supruga, mjesecima nije izašla iz svog sela. Međutim, kada je završila sve poljske radove, pripremila zimnicu i ogrjev, zaključala je kuću i pješke se uputila do grada, sjela u taksi i pravac Memorijalni centar Potočari.

Pješke do grada

- Ranije se iz sela prečicom kroz šumu silazilo do grada. Sada je put zarastao te sam cestom pješke sišla do grada. Zaželjela sam se bijelih nišana sinova Fuada, Mirsada i muža Hasana - kaže Mustafić.

U Memorijalnom centru, kaže, ukopani su joj sinovi Fuad (20) i Mirsad (24) te muž Hasan (50). 

Sjeća se da je 11. jula 1995. godine sa svojim najmilijima krenula preko šume. Fuada i Aliju ranila je granata, a muž Hasan otišao je u potok da donese vode da rashladi ranjene sinove. 

Njega i trećeg sina Mirsada, međutim, nikada više nije vidjela. Zarobljeni su u Sandićima kod zloglasne Kravice. 

Kako kaže, iako zna da nema koga dočekati da otvori vrata njene kuće, 25 godina provodi stojeći pored prozora gledajući na put hoće li se neko od njenih najmilijih pojaviti. 

Isto toliko godina traga za kostima srednjeg sina Alije (22).

Fatiha pored nišana

Nakon što je poslije dužeg vremena obišla Memorijalni centar i pored nišana svojih najmilijih proučila Fatihu, Nura se uputila kod sestre Raske Tuljković, gdje će provesti nekoliko dana. 

Iskoristit će priliku da obiđe tamošnje članice Udruženja „Majke Srebrenice“ da podijele tugu.

Ima sestre i u Beogradu

Nura se najviše voli družiti s majkama koje su izgubile sinove, bilo koje vjere da su. Naša bol je ista, veli. Učestvuje na svim skupovima na kojima se govori o zločinu i otvoreno priča o tome. Imenom i prezimenom proziva sve zločince.

- Sve majke koje su izgubile sinove moje su sestre. Imam ja sestre i u Beogradu, one heroine iz Udruženja „Žene u crnom“. Poželjela sam ih, dugo se nismo vidjele, ali se često čujemo telefonom - dodaje majka Nura.