Policajac Milo Šćekić gostovao je kod Senada Hadžifejzovića na Face Televiziji.
Njegova vjera je pravoslavna, a zna Kur’an napamet.
Prenosimo dio njegovog gostovanja:
- Cijeli moj život su nauka, umjetnost i religija! Čitam pet, šest knjiga istovremeno! Radio sam u sektoru policije kao motivacioni govornik. Religijsku literaturu čitam svakog dana. Ušao sam u dubinu, ali kod ljudi postoji otpor, ali i strah! Strah je Bog prvi stvorio. U čovjeku postoji drama dualizma, strah je uvijek prisutan. Prijevod Kur’ana sam počeo čitati s 24 godine. To je bilo za vrijeme Bajrama, htio sam da znam šta znači Bajram, odakle potiče. Čovjek ne čita, 10 života da ima, ne bi posvetio časnom Kur’anu. Svete knjige imaju ključ. Njihov cilj je da nas promijene. To su velike tajne. U svetim knjigama pišu iste stvari, da je Bog jedan.
Ako se predate tekstu, ako uđete u to sa emocijom, naći ćete potvrdu. Moramo biti promjena koju želimo vidjeti, sve je u nama. Bog je apsolutno jedan, samo jedan. Jadan je narod koji ne podiže glas osim kad krene na sahranu. Zbog politike je naročito zaoštrena mržnja. Ne ostavljaj komšiju, prijatelja, oca, prijatelja svoga! Bolji ti je susjed blizu, nego brat daleko. Pored svih naših podjela postoji nešto što nas veže – mentalitet. Balkanci su veliki umovi. Karakter nam je svima isti. Dijeli nas percipiranje religije. Zamislite čovjeka koji bi živio po postulatima Kur’ana, to je nemoguće. To bi bio najbolji čovjek na svijetu. Ljudi misle da ih oslobađa odgovornosti to što ne mogu živjeti po postulatima Kur’ana. Ali postoji Bog, morat ćemo položiti račun za naše postupke i djelovanja. Neznanje nas bliži smrti. Živimo u 21. vijeku, sve smo dalje od Boga. Kur’an je fascinantan, Bajram, Ramazan, sura Bekare posebno. U Ramazanu je počela objava Kur’ana koji je jasna poruka svima.
U starom zavjetu nedostaje riječi, to su refleksije božanstvenog uvida. Budućnost je zapisana. Tvrdim da su riječi žrtva, kazna, pokora, krivica dovele do ovoliko ateista. Počeo sam s predavanjima, tribinama, imao sam predavanje s hafizom Bugarijem. Nikad niko u crkvi, u manastiru nije citirao časni Kur’an osim mene. Citirao sam suru El-Bekare. Kur’an nije knjiga za zabavu, to je božanski govor. Ako bi praktikovali isti put kao Muhammed a.s., bili bi sveti. Koliko ima živih ljudi, toliko Bog ima imena. Sveci su postajali ljudi koji su imali grijehe.
Veliki broj ljudi je poludio čitajući Sveto pismo, opasno je doticati se s božanskom literaturom onome ko ima veliku strast. Bog je ljubav. Ne postoji grijeh koji može prevladati Božiju ljubav. Bilo koji način da se pokaže da si vjernik, javna manifestacija toga je grijeh. Dijalog je kada dvoje ljudi imaju suprotno mišljenje, a razgovaraju bez povišenih tonova. Rijetki su oni koji nauče pravilno se služiti riječima. Riječi su često zamagljene emocijama. Strah ih je svakog drugog i drugačijeg. U ljubavi nema straha. Da očistimo sebe potrebno je da radimo na sebi, vjerujemo u uspjeh, da imamo svijest i potrebu za promjenom. Moramo izaći iz straha. Svaki nacionalizam je ono što je dovoljno samo sebi. Šta nam smeta da čistimo sebe?!
Strah je tu da bi prevazišli sami sebe, pokazali trud i želju! Mi smo više braća, nego prijatelji. Onima koji hoće da vide Boga, bliže je od svjetlosti, a oni koji neće dalje je od tame. Razmišljao sam o raznim zločinima i zlim djelima. Prošlo je previše vremena na Balkanu, uskoro neće biti nikoga ko će prihvatiti priznanje krivice. To i hoće, da nema ko prihvatiti ni priznati sramotu i krivicu. Kao motivacioni govornik mogu sve stvari koje sam akumulirao u sebi prenijeti na druge. Imam potrebu, žudnju, strast za čitanjem. Pitaju me smanjuje li se znatiželja, apsoulutno ne. Život je tajna, čovjek je tajna, Bog je tajna. Ljudi pitaju o zagrobnom životu, jer više vrednuju život poslije smrti, a ne ovaj. Fascinantno je kako musliman prihvata smrt, s toliko smirenosti. Allah je dao, Allah uzima! Kolika je privilegija naći smisao u tome.
Strah se može pobijediti, naravno. Ljubav je najveći neprijatelj straha. Moramo imati povjerenje u veću silu, moramo izaći iz svojih odbramenih mehanizama. Meni je svejedno jesam li pravoslavac, musliman, kršćanin. Ako nosiš patnju u sebi, nosiš je i u Sarajevu, Istanbulu, Podgorici. Molitva suštinski mijenja stvari. Sve vjernike doživljavam isto.
Mi smo Balkan, čitav naš trud je pupoljak, ali u budućnosti to će drvo donijeti plod. Svjetlost je jedna, ali nosioca svjetlosti je malo - govorio je Šćekić.
