Slobodna Bosna čini se da ima novu rubriku.

Gotovo na dnevnoj osnovi na radar Slobodne Bosne dospijevaju moji tekstovi na koje se sipaju različite vrste kreativnih kleveta, optužbi i prepoznatih „skrivenih motiva“.

Šta šefovi kažu

Jasno je zašto su im posebno moji tekstovi na meti. Nije sigurno u pitanju ništa lično. Barem vjerujem da nije. Razlog je vjerovatno još i banalniji od toga. Moje pisanje često je usmjereno na raskrinkavanje i kritiku pogubnih politika SDA i njihovih partnera. U Slobodnoj Bosni naročito su osjetljivi na kritike članova Predsjedništva Šefika Džaferovića i Željka Komšića. Nakon što objavite tekst koji na bilo koji način kritički govori o njihovom radu, u svega nekoliko sati možete očekivati odgovor Slobodne Bosne.

Razlog zašto je Slobodna Bosna tako agilna u branjenju članova Predsjedništva, naročito Željka Komšića, leži u činjenici da takve članke najčešće i ne pišu novinari Slobodne Bosne. U najvećem broju slučajeva urednici SB iz kabineta dobijaju već napisane tekstove, čemu sam i lično u više navrata svjedočio. Pro-komšićevske tekstove za SB uglavnom piše Nihad Hebibović, nekoć novinar, a danas savjetnik Željka Komšića za medije.

Zašto u kabinetima dva SDA-ova člana Predsjedništva imaju potrebu preko lojalnih medija napadati novinare koji raskrinkavaju njihov nerad i pogubne rezultate njihove politike, jasno je. Zašto Slobodna Bosna pristaje neselektivno objavljivati njihove švrljotine, to vam ostavljam da zaključite sami.

Naravno, Slobodnoj Bosni ne zamjeram neosnovani otkaz koji su mi morali uručiti po nalogu političkih nalagodavaca, jer mi je to otvorilo vrata da radim u neuporedivo većem i ozbiljnijem mediju.

Ne zamjeram im ni što se u klevetničkim odgovorima na moje pisanje ne obraćaju meni lično, nego moje stavove pripisuju navodnim konspirativnim motivima „Dnevnog avaza“ ili Fahrudina Radončića, koji (a u to se mogu zakleti bilo gdje i na bilo šta) ne određuje teme o kojima pišem. Sve teme  smišljam sam i predlažem uredništvu. (Ukoliko ne vjeruju, pozivam kolege iz Slobodne Bosne ili Komšićevog kabineta (svejedno je) da slobodno navrate do „Tornja“ i uvjere se).

No ipak, moram priznati da me duboko zabrinjava intelektualni nivo koji kroz tekstove na Slobodnoj Bosni demonstriraju njihovi novinari ili makar savjetnici iz kabineta Komšića i Džaferovića (svejedno je), a kad su potonji u pitanju, nimalo me ne iznenađuje što su s takvim kadrovima rezultati rada Predsjedništva takvi kakvi jesu – porazni i katastrofalni.

Intelektualno dno

Izuzetno volim kvalitetnu polemiku i ozbiljnu razmjenu argumenata, no tekstovi koji se objavljuju u "Slobodnoj Bosni" ispod su svakog intelektualnog, novinarskog i ljudskog nivoa koji bi uopšte bio dostojan bilo kakvog odgovora, osim eventualno onog kojem nije mjesto u javnom prostoru.

I ako nešto zamjeram Slobodnoj Bosni, onda je to samo ta jedna jedina stvar – što su nakon mog odlaska, nekada kultni i ugledni medij, sveli na nivo koji nije dostojan ni srbijanskog Informera.

Bez obzira o čemu ja pisao i koliko argumenata nudio – od činjenice da je Bosna i Hercegovina međunarodno izolovana i da nikada na čelu nismo imali u svijetu nepoznatije i neutjecajnije političare, preko toga da ne radimo ništa na lobiranju i sticanju novih saveznika, aferi „Respiratori“, maćehinskom prisvajanju i uništavanju resursa ovog društva od vladajuće zelene stranke, feudaliziranju ovog društva, prednostima regionalnog zajedničkog tržišta i regionalne saradnje, filmovima Felinija, igrama Edina Džeke, pogubnostima podaničke politike prema Erdoanu bez protuusluga, Sebijinih (ne)djela, ubistva Dženana Memića... – Slobodna Bosna uvijek i neumorno izliječe s jednim te istim glupavim tekstovima s još glupljim sadržajem čija se sva suština svodi na „vidi mu glave“, ili hajde, da budem konkretniji - na optužbe da služimo Vučiću i radimo na razbijanju jedinstva Bošnjake!

Drugačije nije bilo ni s jednom od posljednjih analiza koje sam objavio. U tekstu „Komšić sada ljut i na Angelu Merkel“ osvrnuo sam se na sulude i katastrofalne političke poteze i izjave Željka Komšića. Naime, dok je Angela Merkel za jednog od posljednjih državnika s kojima će se susresti pred odlazak u političku penziju izabrala Aleksandra Vučičća, a dan poslije u Tirani održala sastanak sa svim premijerima država Zapadnog Balkana zajedno, šaljući tako jasan signal koga smatra svojim favoritom u regionu, Komšić je u sarajevske medije sipao pogrde i prijetećim tonom slao poruke njemačkoj kancelarki i njenom kolegi iz CSU-a, novom visokom predstavniku u BiH Kristijanu Šmitu (vjerujem da su se u Berlinu jako prepali). Ovome je prethodila svojevrsna kampanja koju su pokrenuli paraobavještajni i medijski krugovi bliski SDA i Komšiću, koji već danima vrše napade na novog visokog predstavnika u BiH, izvlačeći mu izjave iz konteksta i optužujući ga za sve i svašta, od navodne netrpeljivosti prema Bošnjacima do pripreme terena za prepuštanje kontrole Dodiku i Čoviću. 

Naravno, u tekstu sam skrenuo pažnju na logičnu stvar da, umjesto što svojom lažnom samuvjerenošću i neprimjerenim jalijaškim rječnikom sada pokušava izazivati tenzije sa vodećom silom u Evropi, Komšiću bi bilo pametnije da je za 12 godina sjedenja u Predsjedništvu nešto i radio, tj. stekao prijatelje i utjecaj u svijetu s kojim bi mogao poboljšati međunarodni položaj i snagu Bosne i Hercegovine.

Argumenti, ne klevete

„Slobodna Bosna“ ili Komšićev kabinet (svejedno je), na ovaj tekst su odgovorili, pogađate – klevetom da je članak napisan s ciljem da promovira interese „Aleksandra Vučića“ i „srpskog sveta“, pritom čak optužujući „Avaz“ da je postao Informer, iako upravo stil koji oni koriste liči na ljudski i novinarski mulj koji prevazilazi čak i notornog Dragana J. Vučićevića.

Da autori iz „Slobodne Bosne“ ili Komšićevog kabineta (svejedno je) u sebi imaju intelektualni kapacitet koji prevazilazi sobnu temperaturu ili barem mrvicu ljudskog poštenja, shvatili bi da moj tekst, upravo suprotno, izražava zabrinutost što Srbija, uz sve zlonamjerne politike prema BiH, danas ima veoma snažnu diplomatsku poziciju u svijetu, dok je naša zemlja, zahvaljujući kadrovima poput Komšića, došla u situaciju da postaje izolirana crna rupa Evrope.

No, umjesto smiješnih kleveta i jalovih optužbi, „Slobodnoj Bosni“ ili Komšićevom kabinetu (svejedno je), pametnije bi bilo da odgovore na sljedeća pitanja:

- S kojim stranim državnicima i koliko puta se Željko Komšić susreo od početka svog trećeg mandata u Predsjedništvu 2018. godine?

- Koliko je novca uloženo u lobiranje za interese Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Državama i drugim silama svijeta u posljednjih desetak godina?

- S kojim svjetskim državnicima, intelektualcima i lobistima Komšićev kabinet održava redovnu komunikaciju?

- Zašto je Komšić sa svojim partnerima dozvolio formiranje državne vlade bez federalne, te tako Dodiku pustio da preuzme državne institucije, a Čoviću da nastavi da blokira Federaciju?

- Zašto je dozvolio da Vojska Srbije održava vojnu vježbu u Bosni i Hercegovini, ali mu smeta ekonomska saradnja sa Srbijom? Zašto srbijansko oružje može na teritoriju BiH, ali roba i novac su problem?

- Zašto se protivi stvaranju zajedničkog regionalnog tržišta ? Ne kažem da nije u pravu, no volio bih pročitati jedan ozbiljan argument zašto je to loše za našu zemlju, a ne samo urlanje o izdajnicima i srpskim svetovima? Gdje je analiza o „mini Šengenu“ koju su Komšić i Džaferović tražili još u oktobru prošle godine? Je li godina dana nije dovoljna da se napiše analiza? Jedino ako su je dali Osmici da je napiše.

Za sada dosta. Kada ozbiljno i argumentovano pokušaju odgovoriti na barem neka od ovih pitanja, možemo dalje polemisati.

A na smiješne optužbe i klevete, kao ni dosad, ne namjeravam odgovarati.