Prije 28 godina zatvoren je “Dretelj”, jedan od najvećih i najzloglasnijih logora na području Čapljine, u kome su zatvorenici mučeni, maltretirani i seksualno zlostavljani te svakodnevno izgladnjivani. Sutra, 28. septembra, bivši zatvorenici neće posjetiti ovaj objekat zbog nedozvoljenog ulaska, a neki od njih su svoja bolna sjećanja podijelili u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Amer Đulić je 4. avgusta 1993., sa svega 17 godina, uhapšen te prebačen u logor "Dretelj", gdje je proveo više od 50 dana. Ukupno je u logorima, kao maloljetnik, proveo 233 dana.

- "Dretelj" spada u te najgore logore u kojima sam bio zato što smo tu gledali kako ljudi umiru i koliko su gladni, koliko se pate - prisjeća se Đulić.

Dodaje da je u "Dretelju" postojala vojna policija koja je čuvala objekat, te da su oni određivali život i smrt zatvorenika.

- Najteži period ‘Dretelja’ je od 13. do 15. jula ‘93., kad je taj objekat 72 sata bio bez hrane i vode - opisuje Đulić.

Jedan obrok dnevno

Sjeća se da se jedini obrok servirao od 12 do 14 sati, svaki dan, za oko 2.000 zarobljenika, te da su bile samo 33 porcije i 33 kašike na sve njih. Temperature su tih dana, sjeća se, bile od 35 do 40 stupnjeva Celzija.

- Jelo se trčeći, u tim kolonama po 11 ljudi. Uzimale se porcije, odvajalo se lijevo, desno ili naprijed, te nakon što je izbrojano 11-12 sekundi, stražar bi rekao "gotovo". Trčalo bi se u pravcu drugih, predavalo se posuđe u ruke - navodi Đulić, dodajući da su neki obroci bili obična vrela voda.

Pored hangara u kojima su bili zarobljenici, prisjeća se Đulić, postojala je i izdvojena samnica, dimenzija šest sa četiri metra, u kojoj je znalo biti i do 70 osoba, koje su prolazile kroz najgore svakodnevne torture. Maloljetnici i starije osobe su skrivani, kako kaže, tokom posjeta "Crvenog križa".

Padali u komu od žeđi

Iz Udruženja logoraša Stolac kažu da su veliki broj zarobljenih, od jula 1993. godine, činili vojno sposobni muškarci bošnjačke nacionalnosti, tadašnji pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO), koji su u tim trenucima hapšenja i odvođenja bili pripadnici vojske koja ih je hapsila.

- Pili su prljavu vodu koju su im dovozili, ili su bili natjerani da piju mokraću. Zatvorenici su od žeđi padali u komu - navodi se iz Saveza logoraša Bosne i Hercegovine.

Kako se dodaje, od osnivanja logora negdje oko 3.000 zatvorenika, Srba i Bošnjaka, bilo je izloženo maltretiranju, premlaćivanju, silovanju i ubistvima.

- Bilo je i slučajeva da su prisiljavani na homoseksualne odnose između sebe - navode iz Saveza logoraša BiH.

Za ratne zločine počinjen u logoru “Dretelj” osuđeni su Ivan Medić na 12 godina zatvora, Tonći Rajič na dvije godine zatvora, Ivan Zelenika i Edib Buljubašić na po šest godina zatvora, Marina Grubišić-Fejzić na pet godina zatvora, Ivo Raguž na tri godine zatvora i Dražen Mikulić na godinu i po zatvora. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Mijo Banović je osuđen na dvije i po, a Gojko Granić na dvije godine zatvora.

Više od 58 žena brutalno zlostavljano

U maju 1992. godine logor "Dretelj", bivše skladište za goriva i maziva Jugoslavenske narodne armije (JNA), formiran je od strane Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), tokom prethodnog rata prvobitno je bio namijenjen za civile srpske nacionalnosti, kažu iz Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica.

- Sve do kraja septembra 1992. godine, Srbi su na ovom mjestu svakodnevno bili izloženi seksualnim zlostavljanjima, raznim vrstama tortura i ponižavanjima - navode iz Republičkog centra.

Treba napomenuti da Centar još obrađuje veći broj dokumenata u konkretnom slučaju, s ciljem da se postojeći dosjei žrtava kompletiraju, kao i da se uvrste novi podaci do kojih se u međuvremenu došlo.

- Centar je, za sada, potpuno utvrdio podatke za 58 žena, od kojih je većina brutalno zlostavljana i silovana, iako postoje indicije da je taj broj veći - navode iz Republičkog centra.

Logor je zatvoren 28. septembra 1993. godine.

Obilježavanja godišnjice zatvaranja logora "Dretelj" neće biti, kako kažu iz Udruženja logoraša Stolac, jer ne mogu pristupiti tom lokalitetu zbog privatizacije objekta i zbog nepostojanja garancije za sigurnost.