U bujici izjava domaćih i stranih aktera o stanju u BiH nekako je neprimjetno potonula i bez ozbiljnijih reakcija prošla ona hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića data prilikom posjete Vatikanu.
- Dokle god Hrvati insistiraju da im se ne oduzima pravo da izaberu svog predstavnika i okreću se prema Sarajevu i to kažu, budite sretni i neka vam jeza krene niz kralježnicu kad Hrvati okrenu glavu od Sarajeva i kažu da ih to ne zanima - poručio je Milanović sredinom prošlog mjeseca, nakon susreta s papom Franjom.
Na stranu Milanovićeva razočaravajuća podrška Miloradu Dodiku u trenutku kada on na terenu trasira put ka secesiji, ili povremeno ružno nipodaštavanje Bosne i njenog najbrojnijeg naroda. Njegova izjava u Vatikanu zvoni jače i zlokobnije od svih dosadašnjih jezičko-političkih opservacija i akrobacija kojima zabavlja javnost i u Hrvatskoj i u regionu.
Naprosto, hrvatski predsjednik je otvorio temu nad kojom bi se trebali zamisliti svi viđeniji bošnjački političari i intelektualci.
Šta ako Hrvati doista okrenu glavu od Sarajeva, zašto smo došli u situaciju da je nepovjerenje između dva naroda na najnižim razinama još od nesretnih ratnih sukoba i kakve to posljedice može imati za opstojnost države BiH?
Može li se zahtjev da Hrvati kao konstitutivan narod biraju svog političkog predstavnika u tročlanom Predsjedništvu BiH lakonski svoditi samo na osobnu želju predsjednika HDZ-a Dragana Čovića da zauzme to mjesto?
Realno, nakon što je Željko Komšić tri puta izabran za hrvatskog člana kolektivnog šefa države pretežno glasovima Bošnjaka, danas u Hrvatskoj nema niti jednog uglednijeg političara i intelektualca, u širokom spektru od krajnje ljevice do krajnje desnice, koji aplaudira takvim potezima i koji ne ukazuje na majorizaciju Hrvata i “podvale političkog Sarajeva”.
Alarm je, dakle, odavno upaljen, a u zraku još visi pitanje kakvu to Bosnu i Hercegovinu žele Bošnjaci. Da li je to zajednička država njenih naroda i građana, sazidana na AVNOJ-evskim temeljima i izglasana na referendumu za nezavisnost 1992. godine, ili neko u njihovo ime potajno priželjkuje fildžan-državu “muslimaniju”? I koliko su takve vizije razrješenja bosanskog čvora ostvarive u evropskom i svjetskom geopolitičkom kontekstu?
Jeste floskula, ali je najtačniji opis: Bosna je tronožac, a njen opstanak i napredak nemoguće je ostvariti bez minimalnog unutarnjeg dogovora i jedinstva Bošnjaka, Srba i Hrvata. Tako je bivalo kroz povijest, tako je i danas.
Odnosi između političkih elita tri naroda su dobrano narušeni i zatrovani, a Dodikov separatistički avanturizam prijeti da zemlju odvede u još jedan krvavi rat. Pred Bošnjacima je, u tom smislu, najteži i najzahtjevniji zadatak očuvanja i mira i cjelovite BiH, a još ga više komplicira slika Dodika i Čovića u interesnom zagrljaju i savezništvu.
Uočavaju to i naši prijatelji iz administracije američkog predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden), Gabrijel Eskobar (Gabriel Escobar) i Metju Palmer (Matthew), od kojih dolaze savjeti da se najprije izmjenama Izbornog zakona riješe tačke sporenja između Hrvata i Bošnjaka.
Amerikanci imaju iskustvo mirenja i zbližavanja Bošnjaka i Hrvata od prije tridesetak godina, kada je Vašingtonskim sporazumom zaustavljen sukob između Armije RBiH i HVO-a, uspostavljena Federacija BiH i nakon toga zajedničkim oslobodilačkim akcijama Armije RBiH, Hrvatske vojske i HVO-a srpska strana i agresivni Miloševićev režim dovedeni za pregovarački stol u Dejtonu.
Taj recept itekako je primjenjiv i mogao bi biti djelotvoran i na aktuelnu tešku političku upalu. Uostalom, ako su hrvatsko-bošnjački odnosi i strateško savezništvo preživjeli opasne Tuđmanove zablude o mogućnosti podjele BiH u dogovoru s Miloševićem, nema nikakvog razloga da sadašnji politički prvaci Bošnjaka i Hrvata u BiH idu ispod tog rezultata.
Jer, unatoč tome što svakodnevno uviđamo da Bakir Izetbegović, nažalost, nema mudrost, političku pamet i diplomatski takt oca Alije, jasno je da Zoran Milanović po ideološkoj strukturi i senzibilitetu ipak nije Franjo Tuđman, Dragan Čović objektivno nije Mate Boban, a Dodik, iako pokazuje namjeru da bude veći Karadžić od Radovana Karadžića, nema realnu snagu ni podršku iz Beograda za ostvarenje plana o samostalnoj RS i raspadu BiH.
