FELJTON (II DIO)

Srpsko-hrvatski sporazumi o podjeli: Pavelić i Stojadinović "prepolovili" BiH

Nama Sarajevo, vama Banja Luka, govorio je Stojadinović. UDBA imala upletene prste u sporazum

Stojadinović i Pavelić: Krik nemoći iz emigracije. Arhiv

Piše: Danijal Hadžović

10.1.2022

U prvom dijelu feljtona pisali smo o tome kako su dramatični događaji koji su prethodili smjeni predsjednika Vlade Kraljevine Jugoslavije Milana Stojadinovića, koji je bio pristalica unitarnog jugoslavenstva, doveli do potpisivanja sporazuma „Cvetković–Maček“ 1939., kojim se hrvatsko pitanje u prvoj Jugoslaviji pokušalo riješiti kroz podjelu Bosne i Hercegovine.

Dvadesetak godina kasnije Stojadinović će opet biti povezan s idejom podjele BiH, potpisujući sporazum o podjeli BiH s ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem koji, nasreću, neće imati nikakvu pravnu i političku težinu.


Agent UDBA-e

Milan Stojadinović se nakon završetka Drugog svjetskog rata nastanio u Argentini. U Srbiji su mu ostali brat Dragomir i sestra. Vlasti su im zaplijenile imovinu, a brat Dragomir je osuđen na 15 godina robije. Kao emigrant s političkim pedigreom, Stojadinović je imenovan za finansijskog savjetnika vlade provincije Buenos Ajresa.

Kako je njegova porodica bila zarobljena u Titovoj Jugoslaviji, Stojadinović je 1952. načinio prvi korak da se približi UDBA-i. Sreo se tada s trgovinskim delegatom Ljubibratićem u Buenos Ajresu i kroz četiri odvojena razgovora je ponudio svoju pomoć zemlji. Sve je to uvjetovao za izmjenu statusa brata i sestre u Jugoslaviji. Tako Stojadinović postaje agent UDBA-e, kodnog imena Mercedes.

Kao Titov špijun unutar antijugoslavenske emigracije u Argentini, pratio je i makedonske i slovenske političke emigrante. Poseban zadatak mu je, međutim, bio da otkrije Antu Pavelića i stupi u kontakt s ustaškim poglavnikom, koji je putem “štakorskih kanala” pobjegao u Južnu Ameriku.

UDBA je ustaškom poglavniku dala šifrirano ime Vjeverica, pod kojim ga je registrirao i tajni agent Mercedes.

Ante Pavelić je, kao poglavnik NDH koji je predvodio stravičan genocid nad srpskom, romskom i jevrejskom populacijom u ovoj marionetskoj nacističkoj državi, poput mnogih fašista, utočište poslije rata pronašao u Argentini pod vodstvom Huana Perona (Juan). Među ustaškom emigracijom i dalje je uživao glas neprikosnovenog lidera, dok je i sam Stojadinović, kao vjerovatno najznačajniji političar Kraljevine Jugoslavije, smatran neformalnim srpskim vođom.

Stojadinović se ubrzo uspio približiti Paveliću i postati njegov kućni prijatelj.


Sporazum „Stojadinović–Pavelić“

Odlučili su napraviti sporazum o razgraničenju kako bi se, prema Stojadinovićevim riječima, „spriječilo da se ponove nesporazumi iz 1941.“. Granice Slovenije nisu predstavljale problem, pa je kao granica između Slovenije i Hrvatske uzeta već postojeća nacionalna granica u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji - FNRJ (ovaj sporazum se ticao isključivo srpsko-hrvatskih odnosa i nije se bavio slovenskim pitanjem).

Prema sporazumu koji su potpisali 1954., granica između Srbije i Hrvatske, tzv. Sveta srpsko-hrvatska međa, presijecala bi Bosnu i Hercegovinu tačno po polovini te bi išla duž Dunava, Save, Bosne i Neretve te izbijala na Jadran, tako da bi obje zemlje zadržale većinu teritorija utanačenih Ustavom FNRJ.

Nova granica je trebala pratiti već postojeću granicu između SR Hrvatske i SR Srbije (SAP Vojvodine) do rijeke Save i granice sa SR BiH; zatim je granica trebala pratiti rijeku Savu do ušća rijeke Bosne u Savu; potom nastavljati rijekom Bosnom, zatim u produžetku linije njenog donjeg toka planinskim vrhovima do početka donjeg toka rijeke Neretve i, potom, donjim tokom rijeke Neretve do Jadranskog mora. Na ovaj način Bosanska krajina je trebala pripasti Hrvatskoj, dok bi najveći dio centralne i istočne Bosne, istočna Hercegovina i južna Dalmacija pripali Srbiji, uključujući Sarajevo, te niže čitavu dubrovačku okolicu, osim samog grada Dubrovnika.

Jednostavno rečeno, obje zemlje ostvarile bi teritorijalne dobitke na štetu Bosne i Hercegovine. Sporazumom je trebalo biti predviđeno i da Crna Gora, također, uđe u sastav proširene Srbije, dok Makedonija nije spominjana, ali ju je Stojadinović izvjesno zamišljao unutar Srbije. Teritorijalno razgraničenje su dvojica bivših lidera krajnje lako dogovorila. Jedino je Dubrovnik ostao pitanje razmimoilaženja.

- Nama Sarajevo, vama Banja Luka, koja je, doduše, srpska, ali za ljubav mira, učinili bismo taj ustupak, a kao protuuslugu tražit ćemo Dubrovnik - govorio je Stojadinović.

Ipak, Pavelić je smatrao da pitanje Dubrovnika treba riješiti referendumom na kojem bi se njegovi građani izjasnili gdje žele živjeti ili, čak, davanjem Dubrovniku statusa slobodnog grada.

Službeni jezik na teritoriji Srbije bio bi isključivo srpski jezik ekavskog izgovora, uz ćirilično pismo, a na teritoriji Hrvatske isključivo hrvatski jezik ijekavskog izgovora, uz latinično pismo.


Reakcije izostale

Karta Srbije i Hrvatske prema sporazum. Arhiv

Većina pripadnika ustaške emigracije sporazum je od prvog dana dočekala „na nož“. S obzirom na to da su rijeku Drinu smatrali historijskom hrvatskom granicom, pravljenje dogovora sa Srbima, kojim se BiH dijeli po sredini, za njih je bilo djelo izdaje, te je nakon ovog sporazuma Pavelić izgubio značajnu podršku u ustaškoj emigraciji. Na taj način Stojadinović je uspio ostvariti primarni cilj UDBA-e - približiti se Paveliću i sporazumom potpuno srozati njegov ugled među ustaškom emigracijom.

Pavelićeva spremnost na prepuštanje dijelova Srijema, Bosne, Hercegovine i Dalmacije Srbiji je u ustaškoj emigrantskoj štampi upoređivano s Pavelićevim prepuštanjem dijelova Dalmacije Italiji 1941. godine, potezom koji su mnogi iz ustaškog pokreta, također, smatrali nacionalnom izdajom.

Titova Jugoslavija bivala je sve čvršća i snažnija i ništa nije nagovještavalo razvoj događaja o kojem su sanjali i govorili Stojadinović i Pavelić, pa reakcija na sporazum, kada je u pitanju Jugoslavija, nije ni bilo.

Gotovo četiri decenije nakon sporazuma „Stojadinović–Pavelić“ stvarni lideri sa stvarnom moći postat će akteri novog političkog sporazuma kojim se dogovarao raspad Jugoslavije podjelom BiH. Riječ je o sporazumu Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana iz Karađorđeva.



Razbijanje Jugoslavije

Ključnu ulogu u zbližavanju Stojadinovića i Pavelića odigrao je izvjesni Josip Subašić, Hrvat, publicista i izdavač, koji je 1953. godine u Buenos Ajresu pokrenuo časopis „Izbor“. Iz tog druženja rođena je ideja o „velikom pomirenju i sporazumu Srba i Hrvata“. Ideja je bila pomiriti narode tako što će se FNRJ razbiti na tri nezavisne države: Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju.


Atentat na Pavelića

Ubrzo nakon ovog sporazuma svrgnut je argentinski diktator Huan Peron, a od mnogih pripadnika ustaške emigracije prezreni Pavelić će novo utočište potražiti kod španskog diktatora Fransiska Franka (Francisco Franco). Godine 1959. umro je u Španiji od posljedica atentata koji su dvije godine ranije u Argentini na njega izvršili agenti UDBA-e.


(U sljedećem nastavku feljtona čitajte o sporazumu između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH iz Karađorđeva).

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.