„Mujezin se čuje još iz daleka. "Allahu Akbar", odjekuje gradom preko razglasa. Ovog hladnog zimskog dana samo se nekolicina muškaraca odaziva na ezan za podne namaz u Ferhat-pašinoj džamiji, poznatijoj kao Ferhadija. Uglavnom su to umirovljenici", piše Neue Zeurcher Zeitung na početku reportaže iz Banja Luke.

„Ne tako davno bosanski muslimani u Banjoj Luci nisu mogli niti prakticirati svoju vjeru niti se slobodno kretati", piše NZZ i dodaje kako je grad bio pošteđen borbi ali su srpski nacionalisti i paravojska tokom rata kontrolirali svakodnevicu i stvarali atmosferu straha. "Nasiljem, represijom i oduzimanjem imovine su nagnali na desetine hiljada Bošnjaka i Hrvata u bijeg. Većina njih nikada se nije vratila", dodaje NZZ i podsjeća na to da "etnička čišćenja nije preživjela ni Ferhadija, koja je minirana 7. maja 1993." a srušeno je i drugih 15 džamija u gradu. "Razaranjem svega onog što nije srpsko, Banjaluka je postala centar srpstva u BiH i najveći grad Republike Srpske".

Trideset godina poslije

„Pa ipak: Gotovo trideset godina kasnije, muslimani dolaze da se mole u Ferhadiju, koja je ponovo otvorena 2016. godine. Malo ih je, ali dolaze. Jedan od njih je Enis Zejnić koji kaže: “Ne osjećam se kao manjina”. Enis je imao 15 godina kada je s roditeljima 1994. pobjegao u Hrvatsku iz Prnjavora, grada u blizini Banja Luke. No samo dvije godine kasnije obitelj se vratila u Bosnu i Hercegovinu. Enis već devet godina živi u Banjoj Luci, radi u jednoj banci.

Znaš, kaže on, za mene je važna kultura, a ne etnička pripadnost. „Naravno da bih mogao otići u Sarajevo, gdje ima više Bošnjaka. Ali ja to ne želim. Moja kultura je ovdje." U devet godina se, kako kaže, samo jednom sukobio s bosanskim Srbinom. "Kada je čuo moje ime napomenuo je da sam Bošnjak i rekao mi da ne pripadam ovdje. To je bio neki idiot. Živimo zajedno mirno. Većina mojih prijatelja su Srbi", kaže Enis.

No na njegovom licu se ipak vidi zabrinutost. On priča o svom sinu Darisu koji se školuje u Banjoj Luci. “U razredu ga uče da je drugačiji. Ima samo sedam godina, kako bi to trebao razumjeti?“, pita Enis", piše NZZ.

„Istorija, geografija, jezik - ovi predmeti u Bosni su nacionalistički obojeni, ovisno o regiji. U Republici Srpskoj službeno se nastava odvija na srpskom jeziku, a u učionici vise pravoslavne ikone. Republika Srpska je 2018. prilagodila svoje udžbenike i planove onima iz susjedne Srbije. To bosanskoj raznolikosti daje monoetničku fasadu."

Umjesto boljih plaća i mirovina priče o etničkim sukobima

"Nije društvo ono što pokreće etničku podjelu u Bosni i Hercegovini, već politika", kaže Tihomir Dakić. Tihomir je, kako piše NZZ etnički Srbin, njegova supruga Nadina je Bošnjakinja. Prije rata je bilo 30 posto miješanih brakova, sada ih je samo 3 posto. Tihomir je na čelu banjalučke ekološke organizacije i stalno doživljava kako vlasti za probleme stanovništva nemaju sluha. “Kada ljudi traže bolje plaće, bolje mirovine i bolje obrazovanje, korumpirani političari im govore o etničkim sukobima. To je dobar način da se prikriju pravi problemi."

Rane koje je rat ostavio u bosanskoj duši sporo zacjeljuju. Svaka etnička skupina još uvijek inzistira na vlastitoj ulozi žrtve. Političari se i dalje biraju jer se predstavljaju kao zaštitnici Bošnjaka, Srba ili Hrvata u svojim izbornim jedinicama. “Kao da si u autu s trojicom muškaraca koji se svađaju oko volana”, objašnjava Tihomir. „Sve troje gledaju u retrovizor u isto vrijeme. Korupcijom, nepotizmom i kupovinom glasova osiguravaju da se status quo, koji im je ugodan, ne uzdrma", kaže Tihomir", piše NZZ.

Volim zemlju, mrzim državu

„Ko god razgovara s ljudima u Banja Luci, brzo će primijetiti: Ovdje niko nije zaista zadovoljan. No nije propagirana etnička podjela ono što zaokuplja ljude. To je nezaposlenost, siromaštvo i nedostatak povjerenja u politiku, policiju i medije. “Ne zanimaju me iste stare priče”, objašnjava jedan student. „Samo želim imati dobar život", kaže on.

„Stalno se ponavlja slijedeća rečenica: "Volim zemlju, ali mrzim državu." Mnogi su suočeni s izborom: ili će se pomiriti sa situacijom što bolje mogu ili će emigrirati. Mnogi biraju ovo drugo", piše NZZ.

Grad u kojem vrijedi ostati

„Ne, nije musliman, prijateljski kaže Milorad Mitrović, on je pravoslavni Srbin. Danas ima slobodan dan. Koristi ga da sa sinom Lazarom posjeti Ferhadiju. Tu i tamo dođemo, kaže Milorad i dodaje: "Lazar bi trebao znati da u Banja Luci postoji više od jedne kulture.” Pri tome bi Milorad bi imao sve razloge za ogorčenje. Njegov otac, vojnik Vojske Republike Srpske, poginuo je u ratu. Ali Milorad se odlučio biti protiv mržnje.

Enis, Tihomir i Milorad - znaju što je rat. Lazar ne zna. No on će moći dati svoj doprinos izgradnji nečeg novog iz ruševina prošlosti: Banja Luke u kojoj vrijedi ostati", završava NZZ svoju reportažu iz Banja Luke.