U četvrtom, posljednjem dijelu feljtona o srpsko-hrvatskim sporazumima o podjeli BiH obrađujemo sporazum koji su lideri dvije tada paradržavne tvorevine na teritoriji Republike BiH - RS i „Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“ - Radovan Karadžić i Mate Boban potpisali u maju 1992. godine, nakon što se rat u našoj zemlji već bio zahuktao.

Podjela BiH

Sporazumom su javno proglašeni teritorijalna podjela i razgraničenje između RS i „Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“ te je pozvano na prekid sukoba između Srba i Hrvata. Predstavnici legalnih institucija u Bosni i Hercegovini nisu učestvovali u dogovoru i namjerno nisu bili pozvani na pregovore.

Vodstva paradržavnih tvorevina su, u zajedničkom saopćenju, opisala to kao mirovni sporazum. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je u pismu senatoru Sjedinjenih Američkih Država Robertu Doleu kasnije predstavio sporazum u sklopu Konferencije o Bosni i Hercegovini pod pokroviteljstvom Evropske zajednice. Strane su se, u konačnici, razišle bez potpisivanja ikakvog sporazuma, a sukobi između hrvatskih i srpskih snaga su nastavljeni.

Šestog maja 1992. godine predstavnici RS Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Branko Simić te predstavnici tzv. Herceg-Bosne sastali su se u Gracu u Austriji kako bi razgovarali o budućnosti i podjeli BiH. Mate Boban i Radovan Karadžić izdali su zajedničko saopćenje 6. maja 1992., u kojem su to opisali kao mirovni sporazum i pozvali na opći prekid vatre u BiH. Teritorijalno razgraničenje dviju zajednica u BiH trebalo je biti utemeljeno na granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine, tako da se BiH podijeli na srpski i hrvatski dio.

Dogovoreno je da se "pri definiranju granice između dviju konstitutivnih jedinica na području Kupresa, kao i Bosanske Posavine, vodi računa o zbijenosti područja i komunikacijama".

Međutim, definitivan dogovor o razgraničenju nisu uspjeli postići za pojas uz obalu Neretve, u blizini Mostara, kao ni za grad Mostar, zbog čega su stranke željele da Evropska zajednica arbitrira o njihovim zahtjevima u vezi s ovim regijama.

Sporazumom je zaključeno da „više nema razloga za oružani sukob između Hrvata i Srba na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.“

Iako je od maja 1992. formalno ostvarena vojna saradnja između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) protiv srpskih snaga, ovaj sporazum je i suštinski pokazao šta je stvarni cilj hrvatske politike u BiH - proširenje Hrvatske na račun Bosne i Hercegovine i podjela zemlje, čemu su Bošnjaci i Armija RBiH stajali kao prepreka.

Pakt Hitler–Staljin

Prema riječima vojnog analitičara „Vremena“ Miloša Vasića, sporazum iz Graca bio je „najvažniji dokument rata“ i trebao je ograničiti sukob između srpskih i hrvatskih snaga, dopuštajući objema stranama da se koncentriraju na preuzimanje bošnjačke teritorije od bosanskih snaga.

U presudi Međunarodnog tribunala u Hagu u predmetu „Blaškić“, ovaj sporazum tumači se kao nastavak sporazuma iz Karađorđeva između Miloševića i Tuđmana. Uvodnik „Washington Posta“ uporedio je sporazum s paktom Hitler–Staljin koji je podijelio Poljsku.

U predmetu Haškog tribunala protiv Prlića i drugih, Herbert S. Okun pozvan je da svjedoči u aprilu 2007. U svojstvu zamjenika Sajrusa Vensa (Cyrus Vance), posebnog izaslanika UN-a za Balkan, prisustvovao je nizu sastanaka na kojima se razgovaralo o podjeli Bosne i Hercegovine. Kako je to opisao Okun, aspiracije Hrvatske i Srbije za aneksijom dijelova Bosne i Hercegovine postale su evidentne nakon susreta Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu u martu 1991. te nakon susreta Mate Bobana i Radovana Karadžića u maju 1992. u Gracu.

- Nijedna strana nije tajila svoje planove za stvaranje zasebnih država unutar Bosne i Hercegovine i njihovo pripajanje Srbiji i Hrvatskoj na kasnijim sastancima s međunarodnim diplomatima - kazao je Okun.

Gubici teritorije

Sporazum u Gracu između Bobana i Karadžića još je jedan jasan dokaz da je između Srbije i Hrvatske postojao jasan plan o podjeli BiH između Hrvatske i Srbije te da je on bio nastavak ranijeg dogovora između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu.

Pet mjeseci nakon sporazuma u Gracu doći će do sukoba HVO-a i Armije RBiH koji će, nakon niza vojnih poraza HVO-a i značajnog gubitka teritorije, posebno u srednjoj Bosni, trajati sve do februara 1994., kada je potpisan Vašingtonski sporazum kojim je stvorena Federacija BiH, a paradržavna tvorevina „Herceg-Bosna“ i formalno prestala postojati.

Proširenje granica Hrvatske

Herbert Okun je, također, posvjedočio da je tokom međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, održane od septembra 1992. do maja 1993., Franjo Tuđman bio de facto predsjednik delegacije bosanskih Hrvata, među kojima su bili, među ostalima, Mate Boban i Milivoj Petković. Na toj konferenciji Okun je čuo Tuđmana kako daje izjave o proširenju granica Hrvatske, bilo direktno ili uključivanjem „Herceg-Bosne“ u Hrvatsku. Čuo ga je i kako daje izjave o svojoj podršci vladi Mate Bobana.

Muslimane u Neretvu

Prema sporazumu iz Graca između Radovana Karadžića i Mate Bobana, Hercegovina je trebala biti podijeljena tako što bi rijeka Neretva predstavljala granicu, odnosno sve lijevo od nje pripalo bi Hrvatima, a desno Srbima. Na pitanje “šta ćemo s muslimanima”, odgovor je, navodno, dao ratni gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević: “Njih ćemo pobacati u Neretvu.”

U četvrtom, posljednjem dijelu feljtona o srpsko-hrvatskim sporazumima o podjeli BiH obrađujemo sporazum koji su lideri dvije tada paradržavne tvorevine na teritoriji Republike BiH - RS i „Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“ - Radovan Karadžić i Mate Boban potpisali u maju 1992. godine, nakon što se rat u našoj zemlji već bio zahuktao.