Od početka pregovora o promjenama Izbornog zakona Željko Komšić i njegov mali krug pristalica ulažu svojske napore da pregovori propadnu.
Ne brine Komšića ni činjenica da na dogovoru insistiraju i SAD i EU, najvažniji saveznici Bosne i Hercegovine od kojih zavisi naša euroatlantska budućnost.
Umjesto toga, Komšićev kafanski kružok mjesecima huška, diže tenzije i plasira fantastične teorije o zapadnim diplomatama kao ruskim plaćenicima, njemačko-ruskim zavjerama, srpskim rodbinskim vezama i sličnim huškačko-šovinističkim svinjarijama.
Zašto je Komšiću cilj pod svaku cijenu spriječiti bilo kakav dogovor i sa sadašnjim Izbornim zakonom izaći na izbore, posve je jasno.
Komšić izvjesno strahuje za svoj lagodni život u budućnosti ukoliko ne bi ponovo bio izabran u Predsjedništvo, posebno uzimajući u obzir da mu strančica doživljava strmoglav pad.
S takvom sviješću bezobzirnog i beskrupuloznog uhljeba Komšić je očito za svoje uhljebljenje spreman na kocku staviti budućnost i stabilnost BiH, ne dumajući previše o posljedicama, kao što, uostalom, dvije decenije vješto lešinari ratnu traumu bošnjačkog naroda i ideju građanske države.
No, što se Komšić svojim izborima u Predsjedništvo više borio za „građansku državu“, tako je HDZ oko sebe koncentrirao sve više i više glasačkog tijela i pitanje izbora hrvatskih predstavnika u BiH uspio kao temu izdići do najviših svjetskih krugova
Što je Komšić više branio BiH od različitih nasrtaja i isprazno prijetio uokolo, država je postajala sve nestabilnija i nefunkcionalnija, a Federacija gori dio BiH..
Uistinu, kakvi su konačni rezultati Komšićeve politike? Jesu li dvije decenije njegovog bivstvovanja u najvišim institucijama dovele do građanskije, ujedinjenije, funkcionalnije Bosne i Hercegovine ili su stvari krenule upravo u obrnutom pravcu?
Naravno, za sve ovo nije odgovoran isključivo Komšić, no pravac u kojem su krenule stvari pokazuje koliko je u konačnici zaista bila uspješna i efikasna njegova „borba za BiH“.
I na kraju, da se ne lažemo, trebamo se upitati bi li problem Izbornog zakona i aktuelnih tenzija u FBiH uopće i postojao da Komšić svojim (ne)djelovanjem nije ostvario rezultate kakve jeste.
Jedinstven je slučaj u svijetu, ali u BiH je Komšićev postao uobičajen, da mjesto u Predsjedništvu nekom postane osnovni i nezamjenjivi izvor egzistencije kojeg se drži čvršće nego plota u kafani.
Ali, mimo toga, Komšić je patentirao još jedan jedinstven slučaj u svijetu - da se istovremeno može biti na najvišoj poziciji u državi i ne raditi ništa.
Za četiri godine u Parlamentu BiH (2014.-2018.) Komšić se niti jednom nije javio za riječ. Za 12 godina u Predsjedništvu Komšićeve inicijative, međunarodni ugled koji je ostvario, rezultati u lobiranju za državu BiH ili autoritet u zemlji mogu se pomnožiti s nulom.