Husein Aljić, penzioner iz 20 kilometara udaljenog gračaničkog naselja Lukavica, u posljednje vrijeme zapisuje stare, tradicionalne nazive predmeta, običaja, jela, poljoprivrednih alatki, osobina ljudi, muzičkih instrumenata...
Kaže da mu to pričinjava zadovoljstvo, a smatra i da te riječi treba negdje sačuvati. Kako je naveo, malo ko od pripadnika generacija mlađih od 40 godina razumije i zna značenje tih izraza, a nekada su se izgovarale u svakodnevnoj komunikaciji.
Dosad je popisao 332 stare riječi i pojasnio njihovo značenje.
- Uspio sam zapisati više od tri stotine riječi koje sam čuo tokom života. Danas omladina zna značenje riječi „ćao“ i slično, a kada ja njih pitam šta znači riječ „škrabati“, oni ne znaju. To je riječ za loše pisanje. Pitam ih šta je sindžir, ne znaju, a to je lanac, ne znaju ni šta je žaga, a to je testera, a jauklija je djevojka - kaže Aljić.
Ponudio nam je značenja još nekih riječi, poput bugarija - tambura, tuzgavo - prljavo, hapsana - zatvor, zijanćer - nemirno goveče, pomija - lijen čovjek, glavit - lijep, žmare - ostatak od masla, džeferdan - puška, sahan - tanjir, dekika - minuta, jendisati - pobijediti, hećim - ljekar, jazuk - šteta, ćato - zapisničar, zahira - hrana, kjeva - curica, kika - kosa na glavi, kleba - stari nož, uvarisao - pogodio, šijkati se - igrati se, sandalosli - nešto lakirano, ćorlučiti - izazivati nekoga...
Husein kaže da će svoj spisak starih, zaboravljenih riječi širiti dok je živ, da se ne zaborave, baš kao što treba od zaborava čuvati stare predmete i običaje.