Na suđenju Zdravku Samradžiji za zločin protiv čovječnosti u Kotor Varoši tokom 1992. i 1993. godine, svjedok Tužilaštva Bosne i Hercegovine je kazao kako su, prilikom napada srpske vojske na njegovo selo, u drvenoj štali zapaljene žive žene, od kojih je jedna s teškim povredama uspjela pobjeći.
Sead Ramić je ispričao da ga je rat zatekao u njegovim ranim dvadesetim godinama u rodnom selu Večići nadomak Kotor Varoši, gdje je, kao i ostali mještani, uzeo ulogu čuvanja straže tokom noći jer su prolazile kolone i vojna vozila.
- Sjećam se, došla je Vojna policija 11. juna. Bio je Kurban-bajram i došli da popijemo kafu, kad komšija dođe i reče: "Kotor Varoš pao" - prisjetio se Ramić početka napada na njegovo selo.
On je ispričao da je prvi napad na Večiće bio 11. juna u jutarnjim satima iz tri pravca, prilikom čega je ranjeno više osoba, a poginulo njih pet. Zbog nepristupačnosti bolnici i doktorima, ranjene su, prisjeća se svjedok, smjestili u magazu, a zdravstvenu pomoć su im pružale dvije djevojke sa završenom medicinskom školom.
Ramić je kazao kako je granatiranje na Večiće počelo nekoliko dana pred napad na selo, a da je poslije nastavljeno svakodnevno, zbog čega je oko 15-20 kuća bilo zapaljeno, a stanovništvo iselilo u druga sela.
- U naš šor je došla Biba, od nje sam čuo da je srpska vojska prilikom ulaska u selo zatvorila nju, njenu majku i još jednu ženu u drvenu štalu i da su ih zapalili žive - kazao je Ramić dodajući da je ranjena uspjela pobjeći i doći kod njih, ali je nakon nekoliko dana, od zadobijenih rana, preminula.
Ramić je kazao kako je oko 160 Večićana 3. novembra 1992. godine zarobljeno i ubijeno, a da posmrtne ostatke većine njih do danas nisu pronašli.
Drugi svjedok, Jovan Dragić, ispičao je kako je iz Hrvatske došao u Bosnu i Hercegovinu i prihvatio ponudu da bude u srpskoj vojci zbog plate koju su mu obećali, nakon čega je postavljen u Specijalnu jedinicu policije.
On je kazao da je išao u Kotor Varoš po naredbi da očiste selo Večiće, ali da je prva akcija bila neuspješna.
- Drugi put kad smo došli, ne sjećam se tačno koliko je sati bilo, neki su bili naprijed, mi smo štitili s boka. Bili su ranjeni, bile su žene i djeca. Nakon pretresa kuća nismo našli vojno sposobne, pa smo poveli žene i djecu i vratili se - kazao je on.
Na pitanje tužioca Mersudina Pružana zašto su poveli žene i djecu, rekao je da ne zna i da je to bila naredba.
Svjedok je kazao da, prilikom akcije na selo, nije vidio nikog mrtvog ni ranjenog, niti je čuo za zapaljene žene u štali.
Zdravko Samardžija je optužen u svojstvu člana komande Specijalnog odreda milicije Centra službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka, da je bio dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bilo trajno uklanjanje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva s područja Kotor Varoši. Na teret mu je stavljen progon civilnog stanovništva 1992. i 1993. godine – nezakonitim zatvaranjem, mučenjem, ubistvima, silovanjem, deportacijom i drugim nečovječnim djelima, kao i uništenje imovine i vjerskih objekata.
Željko Lajšić, treći svjedok, ispričao je kako je u augustu 1991. godine iz Hrvatskog MUP-a prešao u MUP BiH, sa sjedištem u Banjoj Luci. On je potvrdio da je postojao Specijalni odred i da je optuženi Samardžija bio jedan od članova, navodeći kako je bio samo logističar.
- Bio je Zdravko Samardžija, ali je on bio logističar, nije komandir. Znači dostavljao nam je sva potrebna sredstva, imali smo sve što nas sljeduje, municiju, hranu, naoružanje - kazao je Lajšić.
Rekao je i da ne zna šta je bilo sa Samrdžijom nakon što se rasformirala specijalna jedinica.
Suđenje će se nastaviti 26. septembra, kada je planirano saslušanje tri svjedoka.
