Na današnji dan 1982. godine rođen je Ivo Andrić, jedini bh. nobelovac književnik. Iako je Ivo Andrić preminuo 13. marta 1975. godine, njegova zastupljenost u masovnim medijima odaje dojam kao da se radi o živućem književniku, a ne piscu koji je preminuo prije skoro pola stoljeća.

O Ivi Andriću pišu se tekstovi u kojima se tematiziraju podjednako njegov život i odjek njegovog djela, a s njegovim političkim, estetskim i ideološkim stavovima polemizira se s takvim žarom i ostrašćenošću da se može pomisliti kako je riječ o osobi koja svojim utjecajem presudno kroji način na koji se oblikuje kulturna politika današnjice.

Živopisan put

Na pitanje zbog čega Andrić izaziva toliko mnogo složenih i ljutitih reakcija nije nimalo jednostavno, a kako piše Jasmin Agić u svom tekstu za Al Jazeeru, traženje odgovora u iščitavanju Andrićeve literature može odvesti sve tragače na ovo pitanje u hermeneutički ćorsokak.

Za one koji s mržnjom gledaju na ukupnost njegove pojave tvrdnja da je riječ o genijalnom piscu jedinstvenog i neponovljivog literarnog opusa kojem nema ravnog u našim jezicima izaziva navalu bijesa jer u ličnosti Ive Andrića oni vide samo onog beskrupuloznog birokratu koji nije birao sredstva da osigura i sačuva komfor građanske bezbrižnosti.

Za one, s druge strane, koji zelotski i nekritički njegovu pojavu koriste kao sredstvo vlastitog ideološkog legitimiranja svaka primjedba iznesena na račun njegovog nimalo moralnog ponašanja predstavlja zadiranje u svetost vlastite vrijednosne metafizike. I baš u tom nerazumijevanju između pogleda koji negira svaku Andrićevu vrijednost i onog koji ga pretjerano idealizira leži piščev nesporazum s vremenom u kojem se doživljava i tumači njegova književnost.

Već u ranoj mladosti je ispoljio izrazito jasne i za ono vrijeme krajnje revolucionarne političke stavove. Kao gimnazijalac je postao fanatični pristalica mladobosanskih ideja i integralnog jugoslovanstva, a taj mladalački žar dovodi ga u prva ozbiljna životna iskušenja.

Boravio je na studiju u Krakovu kada je saznao da je u Sarajevu ubijen austro-ugarski prestolonasljednik Franc Ferdinand (Franz). Odmah je napustio studij i krenuo za domovinu. No, u Splitu ga je uhapsila tajna policija, a poslije kratkotrajnog boravka u šibenskom zatvoru prebacili su ga u mariborski.

Nakon puštanja iz tamnice Andrić je u konfinaciji u Ovčarevu i Zenici, mjestima veoma blizu njegovog rodnog Travnika, gdje se počinju ukazivati obrisi svijeta koji je već pomalo počeo zaboravljati. Zatvor ga uči važnoj životnoj stvari i više nikad neće sebi dozvoliti da uživa u luksuzu političkog radikalizma, pa se preobrazio u opreznog i promišljenog buržuja.

Prisustvovao potpisivanju Trojnog pakta

Kraljevina Jugoslavija možda i nije bila organizirana po Andrićevim političkim idealima, ali u novoj državi mladi i ambiciozni književnik brzo nalazi svoje mjesto. Uz pomoć svog bivšeg gimnazijskog profesora Tugomira Alaupovića dobiva namještenje u Ministarstvu vjera i odlazi u Beograd.

Grad na ušću Save u Dunav oduševljava ga i ubrzo pronalazi svoje mjesto u uzavreloj prijestonici. Druži se s književnom boemštinom i naprednim intelektualcima, a najviše cijeni društvo Stanislava Vinavera i Miloša Crnjanskog.

Ubrzo napušta činovničko mjesto u Ministarstvu vjera i postaje karijerni diplomata, a prva namještenja dobija u Vatikanu i Budimpešti. Tih godina počinje objavljivati prozu skrećući pažnju pričama “Ćorkan i Švabica”, “Put Alije Đerzeleza”, “Za logorovanja”, u kojima iskazuje neviđeni pripovjedački dar. Koncizan u izrazu, slikovit u predstavljanju ljudi i predjela, Andrić se u jugoslavenskoj literarnoj tradiciji pojavljuje kao iznenađujuće snažna i neobjašnjiva pojava.

Prije nego što će u Gracu 1924. odbraniti danas zloglasnu doktorsku disertaciju Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine objavljuje priče “Mustafa Madžar”, “Ljubav u kasabi”, “U musafirhani” i “Dan u Rimu”. Ta doktorska disertacija, pola stoljeća kasnije, poslužit će kao temelj na kojem će bosanskohercegovačkii muslimanski intelektualci graditi kritiku njegovog književnog djela tvrdeći da su ideje o “turskom” – pod čime se podrazumijevalo islamskom i orijentalnom – kao stranom i okupatorskom, koje je Andrić formulirao u svojoj tezi, fundament piščevih razmišljanja o bosanskohercegovačkom muslimanskom svijetu.

Do kraja desetljeća njegova diplomatska karijera ide samo uzlaznom putanjom i pisca 1939. imenuju vanrednim poslanikom Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, pri čemu diplomatske akreditive dobija lično od kancelara Trećeg rajha, Adolfa Hitlera. Taj podatak kasnije će biti korišten kao dokaz Andrićeve "zločinačke prirode" iako je pisac već u prvim danima Drugog svjetskog rata protestovao kod njemačkih vlasti zbog hapšenja i zatvaranja njemačkih i poljskih pisaca i naučnika.

Nudi ostavku nadležnima u Beogradu, koja je odbijena, a zatim kao zvanični predstavnik Jugoslavije prisustvuje potpisivanju Trojnog pakta. Tek nakon njemačke okupacije zemlje napušta Berlin, odbija ponudu njemačkih vlasti da otputuje u sigurniju i neutralnu Švicarsku i vraća se u Beograd.

Nobelova nagrada

Po povratku u Beograd biva penzionisan, ali odbija primati penziju, kao što odbija potpisati i Apel srpskom narodu kojim se osuđuje otpor okupatoru, a malo nakon toga odbija da Srpska književna zadruga, “dok narod pati i strada”, kako piše u jednom pismu, objavljuje njegove pripovijetke. 

Ratne godine provodi živeći u bijedi podstanarstva i lično odabranoj anonimnosti, pišući romane koji će postati remek-djela jugoslavenske književnosti, Travnička hronika i Na Drini ćuprija. Odmah po završetku rata uključuje se u javni i književni život zemlje i obavlja brojne javne funkcije, među kojima je najvažnija ona predsjednika Saveza književnika Jugoslavije. Taj politički, javni i umjetnički rad vrhunac doseže 1954, kad postaje član Komunističke partije Jugoslavije, potpisuje Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku i objavljuje roman Prokleta avlija.

Do smrti 1975. u Andrićevom životu nema većih potresa jer nakon dobijanja Nobelove nagrade za književnost 1961. on u Jugoslaviji figurira kao neupitan javni autoritet, posebno u pitanjima koja se tiču književnosti, umjetnosti i kulturnog djelovanja.

No, zato žestina primjedbi koje će se sručiti na piščevu ostavštinu kako vrijeme od njegove smrti bude prolazilo postaje sve jača, nemilosrdnija i ostrašćenija. Posebno se mnogo gnjeva oslobodilo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, gdje mu kulturna i politička javnost nije mogla oprostiti fluidnost i stalnu neodređenost u nacionalnom izjašnjavanju.

Kao pisac, u najranijoj mladosti djelovao je u hrvatskom književnom univerzumu, ali nakon preseljenja u Beograd pisao je ekavicom, a nacionalno se izjašnjavao kao Jugoslaven, što je u zemljama iz kojih je potekao shvatano kao da je u kulturnim i identitetskim sporovima pristajao uz “srpsku stvar”, napisao je Agić, između ostalog, za Al Jazeeru.