Na današnji dan prije 113 godina rođen je jedan od najvećih bosanskohercegovačkih književnika svih vremena Mehmed Meša Selimović. Njegov roman „Derviš i smrt“ jedan je od najčitanijih u BiH i regiji, a rečenice iz njegovih djela su najcitiranije, naročito danas na društvenim mrežama, postavši svevremenske mudre izreke.
Evo nekih od Mešinih mudrosti:
- Tajna se duže pamti nego jasna istina.
- Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju.
- Uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.
- Ljudi se, ustvari, boje, zato su surovi.
- Osveta je kao pijanstvo, nikad nije dosta.
- Nezadovoljstvo je kao zvijer, nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača.
- Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.
- Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.
- Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kad ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmijeh.
Zbog Darke napustio Desu
Nakon Drugog svjetskog rata Meša se doselio u Beograd, gdje je upoznao Daroslavu Darku Božić. Iako je bio oženjen čovjek, prilikom susreta s Darkom zaljubio se toliko da nije mogao zamisliti svoj život bez nje. Kasnije je izjavio da nije pogriješio, jer je osjetio pravu ljubav. Da bi ostvario svoj san da bude s Darkom, morao je napustiti tadašnju suprugu Desanku i njihovu kćerku.
Darka i Meša nisu čekali da se završi brakorazvodna parnica kako bi počeli živjeti zajedno, jer su svaki dan razdvojenog života smatrali izgubljenim. On je bio svjestan da ruši moralni kodeks kojeg se morao pridržavati kao komunist. Osim osude zbog vanbračne zajednice, sporno je bilo i to što je Darka bila kćerka generala kraljeve vojske te udata za vojnika kraljeve vojske koji je vođen kao nestao.
Mržnja ostavljene žene
Supruga Desanka, kao i većina ostavljenih žena, zamrzila je Darku mržnjom koja nikada nije prestala, a Darka je stigmatizirana kao brakolomnica, buržujka, nemoralna žena koja ruši porodicu i otima nečijeg muža i oca.
Zbog velike ljubomore Desa je upotrijebila sve veze da bi Meša bio pozvan pred sud Partije, gdje se morao pravdati i objašnjavati svoj postupak. U to vrijeme komunizam nije bio samo društveno uređenje nego i mentalni sklop, koji nije tolerirao mišljenje i ponašanje drugačije od njihovih moralnih načela.
Isključen je iz Komunističke partije, a samim tim postao nepoželjan na bilo kom radnom mjestu.
Brate, nisam kriv
Partija je Meši surovo i nepravedno oduzela i brata Šefkiju, koji je bio šef Komande tuzlanskog kraja. Negdje pred kraj 1944. godine Šefkija saznaje da mu je supruga preživjela koncentracioni logor i da se vraća u Tuzlu. Da bi namjestio prazne sobe i što prije pripremio kuću, koju su ustaše bile uništile, Šefkija uzima iz glavnog magacina krevet, ormar, sto, stolicu i još nekoliko neophodnih sitnica.
Prema pravilima Partije, to je bio neoprostiv grijeh. Šefkija je strijeljan, a držanje trećeg brata, Tevfika, partizanskog komandanta i moćne figure u vojnoj hijerarhiji tuzlanskog kraja, najblaže rečeno, bilo je začuđujuće, jer nije htio da intervenira za brata.
Mnogo kasnije, iz te tuge, kao omaž bratu, nastalo je Mešino remek-djelo “Derviš i smrt“. Šefkijine posljednje riječi, koje je zapisao na ceduljici koja je Meši tajno dostavljena, bile su: “Brate, nisam kriv”.
