Na današnji dan 1891. godine, umrla je bh. književnica Staka Skenderova, osnivačica prve ženske škole u BiH i prva sarajevska učiteljica.

Hadži Staka Skenderova rođena je u Sarajevu, 1831. godine, u pravoslavnoj porodici porijeklom iz Prijepolja. O njoj je zapisano da je bila djevojka koja je „mnogo čitala“, te jedina žena koja je pjevala u crkvi u to vrijeme. Pretpostavlja se da je pismenost stekla samouka, jer nema tačnih podataka da je pohađala školu.

Govorila je ruski, grčki i turski jezik, koji je naučila uz brata Iliju Skenderovića, koji je kao ćurčija radio za tursku vojsku. Pisala je za ruske časopise i bila saradnica tadašnjeg ruskog konzula u BiH Aleksandra Giljferdinga, koji je preveo Stakinu knjigu „Ljetopis Bosne 1825 – 1856“ na ruski jezik, te je objavio u svojoj knjizi.

Opismenjavala djevojčice

U brojnim historijskim analizama možemo naći podatke da je obrazovanje ženske djece u Bosni i Hercegovini počelo nakon što je Austro-Ugarska zauzela ove prostore. To nije tačno, jer je još u vrijeme Osmanskog Carstva Staka Skenderova otvorila prvu školu za djevojčice. Ne samo da je prva žena koja je osnovala školu za žensku djecu u Sarajevu i stala za katedru, nego i prva žena u Bosni i Hercegovini koja je objavila svoju knjigu.

U procesu pribavljanja dokumentacije za otvaranje škole Staki je uveliko pomoglo znanje jezika, koje je koristila kako bi sklapala saradnje sa zvaničnicima iz drugih zemalja, što joj je na kraju pomoglo da ostvari svoj naum. Škola je zvanično počela raditi 19. oktobra 1858. godine kao Djevojačka škola Stake Skenderove, smještena u kući iznajmljenoj od sarajevske porodice Srskić.

Dozvolu za rad škole izdao je Topal Osman-paša, vezir Osmanskog Carstva u Bosni i Hercegovini od 1861. do 1869. godine, koji je pomagao Staki u osiguravanju literature, odjeće i svih ostalih potrepština za školu, koju su pohađale i njegove dvije kćerke. Topal Osman-paša je o Stakinom poduhvatu obavijestio tadašnjeg osmanskog sultana Abdulaziza, čime je pomogao Staki da kao prva žena s ovog područja dobije poziv iz Istanbula i sretne se sa sultanom. Sultan joj je poklonio 10.000 groša za školu.

Pomagala sirotinji

Kako su roditelji dobrovoljno odlučivali žele li poslati svoju žensku djecu u školu, većina ih je bila sumnjičava, pa je škola počela raditi s malim brojem djevojčica. U početku je imala tri, a kasnije pet razreda, a djevojčice su podučavane čitanju, pisanju, računanju i ručnom radu. Staka je školarinu naplaćivala samo od bogatih, dok su oni sa slabijim imovinskim stanjem bili oslobođeni plaćanja. U školu su se mogla upisati sva ženska djeca, bez obzira na vjeru i naciju.

Prvi dokument o održavanju ispita u ovoj školi objavio je časopis “Bosanski vijesnik” 1866. godine, hvaleći rad i trud Stake i njenih saradnica, a posebno su hvaljeni ručni radovi učenica. Stakina ženska škola bila je početak opismenjavanja žena u Sarajevu.

Osim Stakinog požrtvovanog rada u obrazovanju djevojčica, veoma je značajan i njen društveni angažman. Kako je dobro znala turski jezik, često je na sudovima zastupala siromašne, pisala im pisma, molbe, žalbe... Borila se kod vlasti i da se neke stvari u gradu promijene nabolje, obilazila je zatvore, pomažući zatvorenicima, u svoju kuću primala sirotinju, pa su uvijek po dvije-tri siromašne djevojčice živjele kod nje.

Nosila muško odijelo

Tadašnje sarajevske vlasti nisu bile blakonaklone prema Stakinom angažmanu, jer im nije odgovaralo njeno otvoreno ukazivanje na greške i propuste. Međutim, Staka je hrabro i detaljno u svojoj knjizi „Ljetopis Bosne 1825 – 1856“ opisala političku situaciju i dešavanja od 1825. do 1856. godine, posebno se osvrnuvši na nekorektan način rada trgovaca i sveštenika, uzrokujući još veći gnjev vlasti.

Staka je zaista bila neobična žena u vrijeme kada je živjela. Bila je i na hadžiluku (hodočašću) u Jerusalemu, gdje se zaredila, a pošto u to vrijeme u Sarajevu nije bilo ni ženskih manastira ni pravoslavnih kaluđerica, Staka je svojim izgledom i oblačenjem stavljala do znanja da se “odrekla ovog svijeta”, pa je nosila muško odijelo.

Pomogla joj Miss Irbi

Kuća u kojoj je Staka živjela je izgorjela, a škola je zatvorena nakon što su se pojavili ogromni dugovi, pa je svoju starost ova velika humanitarka provela u siromaštvu. O njoj se brinula njena prijateljica i saradnica Engleskinja Adeline Paulina Irbi (Irby), poznatija kao Miss Irbi, koja je u Sarajevo došla 1866. godine, a također je bila književnica, dobrotvorka i jedna od najznačajnijih žena koje su ovdje živjele.

Miss Irbi je, nakon zatvaranja Stakine škole, otvorila internat za obrazovanje djevojčica, nastavivši tako Stakinu tradiciju, a taj internat je s vremenom prerastao u Srednju učiteljsku školu.

Rođena Isidora Dankan

Godine 1877., 26. maja, u San Francisku je rođena Isidora Dankan (Isadora Duncan), američka plesačica, koju mnogi nazivaju majkom savremenog plesa. Na poseban i originalan način Isidora je inovirala plesnu umjetnost, vodeći se principom da tijelo i plesni pokreti moraju biti slobodni i odraz unutrašnjih doživljaja.

Vrlo mlada je krenula u baletne i plesne vode, ali se proslavila tek u Evropi, nakon 1900. godine, kada je s majkom otputovala u London. Tamošnji bogataši, kojima se svidio njen moderni plesni izraz, jer je nastupala bosa i u prozirnim tunikama, podržali su je finansijski, pa je nastavila svoj umjetnički put po čitavom kontinentu. U Parizu je postala miljenica visokog društva.

Jedno vrijeme Isidora je bila udata za ruskog pisca Sergeja Aleksandroviča Jesenjina. Preminula je tragično, kada joj se tokom vožnje u „Bugatiju“ dugi crveni šal upleo u točak vozila i slomio joj kičmu. O njenom životu snimljen je film „Izadora“, 1968. godine, u režiji Karela Rajša (Reisz), s Vanesom Redgrejv (Vanessa Redgrave) u glavnoj ulozi.

116. godišnjica rođenja Džona Vejna

Prije 116 godina, 26. maja 1907., rođen je Džon Vejn (John Wayne), kome je pravo ime bilo Marion Mičel Morison (Mitchell Morrison), američki filmski glumac i najpoznatiji kauboj.

Vejn je bio jedna od najvećih legendi, ne samo holivudskog, već i svjetskog filma, snimivši više od stotinu filmova, zbog čega se ubraja u najplodnije filmske stvaraoce.

Popularnost i prekretnica u karijeri dešava se kada mu prijatelj i režiser Džon (John) Ford dodjeljuje glavnu ulogu u klasičnom vesternu „Poštanska kočija“.

Čovjek zvani hrabrost

Godine 1964., dijagnosticiran mu je rak pluća, ali je, nasreću, operiran na vrijeme, a, iako su mu uklonjena i četiri rebra, tri i po mjeseca kasnije snimao je film „Sinovi Katie Elder“.

Vejn je dobio Oskara za glavnu mušku ulogu u filmu „Čovjek zvani hrabrost“, 1969. godine, a s filmovima „Crvena rijeka“, „Nosila je žutu traku“ i „Rio Grande“ postao jedan od najpopularnijih američkih glumaca.

Zdravstveno mu se stanje pogoršalo početkom 1977., a u avgustu 1978. dijagnosticiran mu je rak gušterače, koji je tada već bio metastazirao. Posljednji put se u javnosti pojavio 9. aprila 1979., kada je na dodjeli Oskara uručio nagradu za najbolji film Majklu Siminu (Michael Cimin), režiseru „Lovca na jelene“. Devet dana kasnije prevezen je u losanđelesku bolnicu UCLA Medical Center, gdje je, 11. jula 1979., preminuo.