Danas se obilježava godišnjica formiranja logora Trnopolje, jednog od zloglasnih prijedorskih logora kroz koji je tokom rata prošlo više od 23.000 logoraša. Prema riječima predsjednika Udruženja logoraša Kozarac Jusufa Arifagića, okončani su građevinski radovi na Spomen sobi, pa je Trnopolje prvi logor u BiH u kojem će na ovaj način biti obilježeno mjesto zatočenja, patnje i zločina.
Sačuvati dostojanstvo
- Pripremamo eksponate i ovog ljeta ćemo napraviti prvu izložbenu postavku. Borba logoraša Krajine ide dalje. Tražićemo i insistirati od političkog vrha u BiH da se Bijela kuća u Omarskoj i soba broj 3 u Keratermu izuzmu kao spomen sobe. Ovoj zemlji treba krovni zakon na nivou države, zakon o logorašima. Nikako da shvati naša politička elita da su svi logoraši umirali za Republiku BiH. Ako im nismo mogli spasiti živote, a nismo, možemo im danas sačuvati dostojanstvo. Kroz jedan zakon riješiti sva stratišta, staviti ih pod ingerenciju države, napraviti infrastrukturu spomen obilježja kao trajno svjedočanstvo da se mir, život i suživot u ovoj zemlji moraju čuvati. Ne želim reći da to treba uraditi samo za Bošnjake, već za sve Bosance i Hercegovce koji su prošli kroz logore – kaže Arifagić za „Avaz“.
Kroz život i sam nosi bolne uspomene iz prijedorskih logora. Nakon preživljenih Omarske i Keraterma, gdje je iz zloglasne sobe broj 3 utovarao više od 300 tijela logoraša ubijenih tokom samo dvije noći, sjeća se dolaska u Trnopolje. Iako je naizgled u Trnopolju vladao blaži režim, sjeća se Arifagić, ovaj logor bio je specifičan po tome što su se svi logoraši morali sami snalaziti kako da prežive.
- Ako si želio nešto da pojedeš, ili popiješ litru vode morao si napustiti područje logora. Mnogi su gubili živote, pa smo na prostoru oko logora nalazili ljude koji su poklani, pobijeni. Trnopolje čini teškim i činjenica da su tu bila zatvorena i djeca. Između ostalih i moja supruga u osmom mjesecu trudnoće, starija kćerka koja je imala 4 godine. Mnoge djevojčice, djevojke, žene su izvođene i silovane, a sve, na neki način, pred očima očeva i majki. Često su odvođene čitave grupe, sjećam se sedmorice braće Forića, koji su kasnije pronađeni u masovnoj grobnici. Logoraši su najčešće ubijani na prostoru Željezničke stanice, jer se ispod nje nalazio ribnjak i mi smo sigurni da su mnoga tijela logoraša završavala upravo tu – ističe Arifagić.
Pravda zarad trajnog mira
Nikada, pa ni danas, preživjeli logoraši i članovi porodica ubijenih ne traže osvetu i ne osjećaju mržnju. Očekuju samo pravdu zarad trajnog mira u ovoj zemlji.
- Imao sam prilike gledati kako moje kozaračke majke ispraćaju svoju djecu ili kako u sobi broj 3 u Keratermu ili Bijeloj sobi u Omarskoj tragaju za njima. Gledao sam i shvatao da im je jako teško, ali sam se često pitao kako je majci koja je rodila ubicu koji je povukao obarač 84-ke i pobio 350 ljudi. Kakva je to majka koja je rodila takvo, ako ga možemo nazvati tako, ljudsko stvorenje?! Moji Kozarčani, moji Bosanci i Hercegovci nisu ljudi koji mrze i to i jeste put u budućnost. Borbom za istinu, pravdu i trajni mir možemo obezbijediti budućnost generacija iza nas. U suprotnom, mržnjom ćemo sve nas u BiH vodimo u nestanak – kaže predsjednik Udruženja logoraša Kozarca Jusuf Arifagić.
