Bilo je mnogo špekulacija o tome gdje će završiti kuvajtski tenkovi M-84 koje je proizvodila bivša Jugoslavija.

S obzirom na to da su prvobitne informacije ukazivale na to da se radi o sporazumu Kuvajta i Hrvatske o kupovini, da bi tenkovi navodno završili u Ukrajini, “Jutarnji list” otkrio je drugu pozadinu, koja ipak ne zaobilazi kompaniju „Đuro Đaković - Specijalna vozila“ iz Slavonskog Broda.

Ovaj medij je objavio kako se radi o sporazumu ministarstva odbrane Kuvajta i kompanije „Đuro Đaković - Specijalna vozila“ prema kojem bi kompanija kupila najmanje 100 od 148 tenkova, koliko ih je stiglo u Kuvajt u nekoliko tranši.

Međutim, jedan od problema s tim unosnim poslom SFRJ i Kuvajta krije se upravo u posljednjoj od tranši.

Posljednja tranša

Pred raspad SFRJ zaključen je najskuplji posao vojne industrije između Jugoslavije i Kuvajta, tada težak 150 miliona dolara. Posao je predviđao prodaju između 200 i 215 tenkova M-84 u nekoliko verzija, kao što su modernizirana AB verzija, verzija ABI, kao i komandna verzija ABK.

Do izbijanja rata na prostoru Jugoslavije, međutim, u Kuvajt je stiglo sedamdesetak tenkova, da bi tokom rata, u nekoliko tranši, “Đuro Đaković” isporučio dodatni broj naručenih tenkova.

U samom Zaljevskom ratu Kuvajt je, dakle, imao oko 70 tenkova, a najveća isporuka novih je bila 18. juna 1991., kada su poslana 33. Za Bosnu i Hercegovinu je problematična posljednja isporuka od maja 1992. godine, kada je kompanija „Đuro Đaković“ iz kruga firme i nekih hrvatskih jedinica povukla i pripremila 15 tenkova M-84 te ih preko Rijeke i luke Bar prebacila i prodala Kuvajtu. S obzirom na to da su u tenkovima u posljednjoj tranši bili ugrađeni uređaji i tehnologija iz bh. kompanija, pokrenut je postupak naplate koji je dobio sudski epilog.

Problem s tenkom M-84 započinje i završava u Bosni i Hercegovini, budući da je cjelokupna proizvodna linija ovog tenka bila po cijeloj bivšoj državi. Pa se tako top za njega radio u novotravničkom BNT-u, optika u sarajevskom „Zraku“, motor i transmisija u sarajevskom FAMOS-u, banjalučki „Rudi Čajevec“ je radio elektroniku, a vogošćanski „Pretis“ granate za tenk. S druge strane, kompanija „Đuro Đaković“ je radila kompletiranje proizvodnog procesa sklapajući sve sklopove tenka M-84 koji se radio po cijeloj bivšoj državi.

Upravo zbog toga kompanije iz BiH odnosno iz FBiH koje su učestvovale u proizvodnom procesu su pokušale naplatiti svoju opremu koja je bila u tenkovima koji su prodati u maju 1992. u posljednjoj tranši koju je kompanija „Đuro Đaković“ poslala u Kuvajt. Ukupna dugovanja koja su potraživale bh. kompanije iznosila su 125 miliona eura, pri čemu je FBiH od srbijanskog „Yugoimport-SDPR-a“ uspjela naplatiti, u tri rate, oko 42 miliona eura.

Sudski epilog

Ali dug kompanije „Đuro Đaković“ prema kompanijama iz FBiH iznosio je oko 13 miliona eura, što ova kompanija nije uplatila. Sudski epilog je okončan prvobitno pred Trgovačkim sudom u Osijeku, zatim i u Ustavnom sudu Republike Hrvatske, pri čemu je presuda bila u korist firme „Đuro Đaković“. Obrazloženje presude je bilo da je nastupila zastara.

Time je i zvanično stavljena tačka na potraživanja bh. kompanija koje su učestvovale u najunosnijem poslu namjenske industrije SFRJ.

Konsolidirana kompanija

U poratnom periodu kompanija „Đuro Đaković” je prošla kroz vrlo težak period, pa je bila i u stečaju. Izuzev održavanja hrvatskih tenkova M-84, sve do kupovine licence za sklapanje finskog borbenog oklopnog vozila Patrija kompanija je teško poslovala. Nedavni sporazum Sjedinjenih Američkih Država s Hrvatskom o remontu i kupovini 89 američkih borbenih vozila pješadije tipa Bredli dao je ovoj kompaniji novi vjetar u leđa.