Dva muslimanska bajramska blagdana u islamskoj tradiciji Bošnjaka zauzimaju posebno mjesto i oni su neodvojivi dio identiteta muslimana ovih prostora.
Načini njihovog obilježavanja u prošlosti rezultirali su raskošnom lepezom običaja na koje možemo biti veoma ponosni.
Bajramski topovi, telali, bubnjari, bajramska odijela i fesovi, darivanje djece, ljubljenje starijih u ruku, bajramske sofre, zijareti mezarja, samo su neki od brojnih običaja koji su duboko ukorijenjeni u našu tradiciju i oni su kao takvi vjerna svjedočenja da bajramski blagdani nisu praznici, dani bez posla, prazni i rasterećeni od dnevnih obaveza, već razdoblja ispunjena dubokim smislom i značenjem za ovdašnjeg čovjeka.
Jedan od običaja koji je duboko ukorijenjen u našoj tradiciji jeste najavljivanje i oglašavanje Bajrama putem topova, bubnjeva, talambasa, bajraka i učenja tekbira.
Ova tradicija zabilježena je na prostoru Bosne i Hercegovine još u vrijeme Osmanlija kada su kadije, odnosno šerijatski sudovi izdavali posebnu muraselu kojom je regulirano obilježavanje Bajrama. Kao primjer možemo navesti nedatiranu muraselu Šerijatskog suda u Zvorniku upućenu dizdar-agi zvorničke tvrđave kojom mu se naređuje da u srijedu iza ikindija-namaza paljbom iz topova oglasi nastupanje prvog dana Ramazanskog bajrama ili muraselu sarajevskog kadije iz 1819. godine, kojom se naređuje dizdaru i zamjeniku glavnog tobdžije sarajevske tvrđave da sutra, u srijedu, poslije ikindija-namaza ispali tri hica iz baljemez topa (topovi većeg kalibra) radi oglašavanja nastupanja Kurban-bajrama, i to jedan hitac kada nastupi vrijeme bajram-namaza, te pet iz baljemez i 10 iz šahi topova (topovi nešto manjeg kalibra u odnosu na baljemez top) poslije namaza.
Dalje se nalaže tobdžiji da se tokom cijelog Bajrama poslije sabaha, podne i ikindije ispaljuju po tri hica iz baljemez i dva iz šahi topa. U vremenu od 1828. do 1833. godine, samo u Bihaćkom kadiluku za potrebe oglašavanja bajramskih svečanosti potrošeno je 250 oka crnog baruta (Osman Lavić, "Ramazanski bajram u bošnjačkoj tradiciji", Preporod, 15. juli 2015).
Dakle, muslimani ovih krajeva su nakon klanjanja ikindija-namaza posljednji dan ramazana pucanjem iz topa s gradske tabije najavljivali završetak mjeseca posta i nastupanje ševvala, odnosno dolazak ramazanskog bajrama.
U tekstu u kojem je opisao ramazanske običaje kod seoničkih muslimana Hifzija Hasandedić bilježi da se u ovom mjestu top oglašavao i nakon klanjanja bajram-namaza i da tom prilikom "svako ko je imao kakvo vatreno oružje toga ga je jutra napunio i tefik ma odapeo" (Osvit, Sarajevo,1942, I, br. 33, str. 18).
Korištenje oružja u svrhu iskazivanja posebne radosti, sreće i zadovoljstvo u bajramskim danima zabilježio je i sarajevski hroničar Mula Mustafa Bašeskija, koji je u svome Ljetopisu zabilježio jednu zanimljivu nezgodu: "9. zilhidže 1186 (l. III 1773.) povodom proslave Kurban-bajrama opali jedan dječak s prozora iz puške i rani u leđa ženu kaligrafa Ahmeda, imama s Atmejdana. Ova žena bijaše dobra i plemenita pa izjavi da će se pokoriti sudbini i da neće podnositi tužbe nego će se strpiti."
Top - koristio se za označavanje početka i kraja posta tokom mjeseca ramazana i tokom proslave dva Bajrama, 19. stoljeće, iz muzejske zbirke Gazi Husrev-begove biblioteke.
Osim najavljivanja dolaska bajrama pucanjem iz topa na ovim prostorima bio je običaj da ramazanski bubnjari nakon klanjanja bajram-namaza, praćeni kolonom djece, ponovo obilaze naše mahale, avlije i sokake, ali ne ovaj put da probude svijet na sehur, kao što su to činili u proteklom mjesecu ramazana, već da od svijeta naplate svoj ramazanski trud.
I tako je bubnjar, navodi Hasandedić, "od kuće do kuće išao i zanosno bubnjao, a jedno najvrijednije između djece pred njim je bajrak nosilo. Bubnjara je svak darivao, neko novcem, neko hranom, a neko čak i vezenom mahramom", a kada bi došao do kuće u kojoj je bila djevojka na udaju zastao bi i gromkim glasom zapjevao:
Ded’te cure pohitite
meni bajrak nakitite
koja meni čevru dala
Bog joj dao pa s’ udala
Koja dala i mahramu
Ne nalazim joj mahanu.
Najavljivanje i oglašavanje početka i kraja bajramskih dana pucanjem iz topa zabilježeno je i u narodnim poslovicama, a jedna od njih glasi "top puče, Bajram prođe".
Ova poslovica je vjerovatno nastala u vrijeme kada su pucnji topova treći dan Ramazanskog bajrama i četvrti dan Kurban-bajrama iza ikindije namaza objavljivali kraj bajramskih praznika, a time i rastanak s nečim dragim i milim.
Tradicija najavljivanja Bajrama pucanjem iz topova u većini mjesta utihnula je krajem Drugog svjetskog rata, ali je ona, ipak, Bogu hvala, devedesetih godina prošlog stoljeća ponovo oživljena, te topovi u značajnom broju naših gradova oglašavaju vrijeme iftara i dolazak Bajrama.
