Uskoro će se obilježiti tristo godina od rođenja Imanuela Kanta (22. Aprila, 2024). Velikan kopernikanskog obrata je rođen u Kenigzbergu (Konigsberg, nekada Pruska Kraljevina), danas Kaliningradu (Ruska Federacija), mjestu simboličnog susreta svjetova jedne iste civilizacije.
Prije Kanta, podijeljeni racionalisti i empiristi su se pitali o izvoru znanja. Da li ono dolazi od našeg senzornog iskustva ili od našeg razuma/uma? Možemo li uopće spoznati realnost ovog svijeta?
Znanje zahtijeva oba preduslova
Argumentirajući da znanje zahtijeva oba preduslova, kako senzorno iskustvo tako i razum, Kant je ustvrdio da nisu u pravu oni koji su tvrdili da ne možemo spoznati realnost ovog svijeta.
Pitanje o realnosti svijeta izgleda kao obična tlapnja savemenom, prosječnom, urbanom čovjeku. Kada bi pitali građane na ulici o realnosti asfalta na kojem stoje ili realnosti zgrade u kojoj rade velika većina bi vas doživjela kao čudaka.
Ali mnogi bi pokazali interesovanje kada bi se postavilo pitanje da li ideje pravde i slobode predstavljaju realne kategorije, a ne fantazije.
Iako većina, ranije i sada, uglavnom poistovjećuje pravdu i slobodu sa fantazijama i to mnogo više nego sa realno ostvarivim vrijednosti, ipak bi ta ista većina pokazala spremnost da se bori za njih.
Kantov bitni doprinos evropskoj civilizaciji je pokazivanje da su pravda i sloboda, čovjeku, dohvatljive i ostvarive realnosti.
Ali u svemu tome postoji jedan praktični problem, koji mi u BiH svakodnevno osjetimo. Problem je upravo povezan sa odnosom razuma i pojedičnog/kolektivnog iskustva. Jer ljudsko iskustvo, po Kantu, prejudicirano je karakteristikama našeg razuma.
Bosna pokazuje da ako je snaga razuma svedena na fantazmagoriju onda se i iskustvo koje se lijepi na takav razum često obojava nerealnim bojama sa crvenim/krvavim tonovima.
Način na koji držimo nešto u mislima je koncept, koji je sam po sebi prazan i treba biti ispunjen sadržajem iskustva koje paradira pokraj nas, ali nas i prožima utječući na naše prosudbe.
Kada ljudi čine individualne intelektualne napore, ali i kreiraju socijalne edukativne okvire, da mogu misliti moralno, onda postaju sposobni apstrahirati kulturne i civilizacijske razlike koje ih dijele i prepoznati dignitet u svakoj pojedinačnoj osobi. Našoj i njihovoj. Ovo neminovno zahtijeva kontinuirani lični i socijalni trening uz upotrebu razuma. Razum tada prestaje biti instrument dominacije i postaje sredstvo za dosezanje slobode i pravde. Ovo je Kantov pristup, koji bi valjalo pokušati usvojiti, makar i nakon 300 godina.
Još tada je Kant ustvrdio da političke i društvene relacije trebaju biti usmjerene prema pravdi, a ne moći, i to je proklamirani temelj koji stoji u osnovi civilizacijskih vrijednosti suvremene Evrope, makar se ona i ne ponašala tako.
Znamo da u stvarnosti češće sirova moć, a ne čista pravda, upravlja sudbinama, ali je bitno da se na vrijednosti pravde i slobode Evropa svakodnevno poziva i da one čine osnovu njenih proklamiranih ciljeva.
Dominantan problem
Ovo se odnosi na stvarni pokušaj približavanja vrijednostima onoga ljudskog i kantovskog u nama, a ne na fantazme o pravdi, slobodi, pravu i ugroženosti koji odjekuju kao repetirano bulažnjenje neotrežnjenih silnika poslije uporno ponovljanog krvavog pira.
Dominantan problem danas u BiH je ona siva zona, ono područje gdje se kantovske vrijednosti rijetko proklamiraju od njenih političkih pijanaca. Takva situacija je danas, prije svega, u RS-u. Naprosto se prostački um ne da kritizirati, čak ni pomirljivim razumom.
Postoji i druga siva zona u BiH, ona federalna, koja u nekim segmentima prihvata proklamirane vrijednosti moralnog pristupa, ali ih u praksi, više nego često, detaljno negira.
Jasno je da prostački um ne dopušta kritiku i njenu posljedičnu benefit jer ima teško savladivu tendenciju ostati zaprljanim oblikom čistog uma. A najlakše je biti zaprljan u masi i galami gdje se teško razaznaju stvarni razlozi, oni koji na kraju uglavnom pokažu svoju vezu sa bazičnim socijalnim instinktima političkih predstavnika koruptivno-lopovskih udruga.
