Obilježena je 29. godišnja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Ovog 11. jula u Potočarma bio je reporter lista "Danas" iz Srbije Marko Čonjagić - prvi put.

Objavio je tekst koji vam u nastavku prenosimo u cijelosti:

- Kasnilo se. Ne baš kao sa Rezolucijom o genocidu u Srebrenici 29 godina, ali se kasnilo dovoljno da se ne stigne na vrijeme.

Osuđeni ratni zločinac

Za sve je kriv nekakav ključ koji je trebalo da bude u Balkanskoj ulici, ali je završio u Jug Bogdanovoj.

Da nesreća nikad ne ide sama i da u nas ne može ništa jednostavno kad imamo priliku da ga zakomplikujemo, uvjerio nas je vozač kombija koji je, umjesto da skrene lijevo i uđe u željenu ulicu, odvezao ukrug preko Brankovog mosta ne bi li nas dostavio do neplanirane adrese.

Tako je počelo putovanje za Srebrenicu, na obilježavanje 29. godišnjice genocida koji je, između ostalih, počinio krvožednik i osuđeni ratni zločinac, general Vojske Republike Srpske Ratko Mladić, 11. jula 1995. godine.

Žene u crnom, sa kojima sam putovao, jedile su se što smo umjesto u planiranih šest sati izjutra krenuli u 20 do sedam i što nećemo stići na komemoraciju koja je zbog vrućina sa uobičajenih 12 sati pomjerena na pola 11.

No, stigli smo, što je bitno.

Prvo osjećanje koje sam osjetio bilo je već na granici - poniženje - što moramo da pređemo „našu“ i „njihovu“ granicu.

Zatim su se osjećanja samo mješala.

Ništavni smo bili spram bosanskih planina i šuma, rijeka i ljudi. Ljudske dobrote. Posramljeni što su neki pripadnici „našeg naroda“ ubili više od 8.000 pripadnika isto toliko „našeg naroda“.

Tuga je samo gradirala. Od osvješćivanja da ideš u mjesto na kom su pobijeni toliki nedužni ljudi buktalo je postepeno dok nismo stigli. Vrhunac tuge se osjetio tamo.

Prva stanica nakon proboja kroz nepreglednu kolonu vozila bilo je Udruženje Pokret Majke enklave Srebrenica i Žepa, gdje su nas ugostili, prije ulaska u kompleks.

Tu su se u fuziji spojila sva osjećanja – tuga, posramljenost, ništavnost, sramota, poniženje. I to upravo zbog svih tih ljudi tu.

U svim svojim obavezama, one su tugu nosile, bez obzira na vrijeme i brige koje su imale zbog organizacije i našeg ugošćavanja, a u šta se vjerovalo da će im bar za trenutak odagnati misli od članova svojih porodica koji su pobijeni.

Na trenutak ih je obradovao, izvukao osmijeh, naš prilazak, zagrljaj i poljubac u obraz. One nisu osuđivale ljude iz Beograda već su ih ugostile. To je bila, makar moja, prva spoznaja sa nečim o čemu se u Srbiji samo šuplje priča – oprostom.

Nismo ih pustili da žale

Nisu nas osuđivale, nisu nas mrzile. Cijenile su naš dolazak. Za razliku od vlasti moje zemlje, one nas nisu nazivale genocidnim.

U kompleksu na dženazi, bilo je dosta ljudi, ali će se od pristunih čuti „bilo ih je ranije i više nego danas“. Činilo se da je porodicama trebao mir da ožale svoje, ali su se „pozerski“ nakačili političari koji će da daju izjave i koriste događaj u svrhu samopromocije i populizma.

I to je bilo ružno. Nismo ih pustili da žale.

Međutim, dalo se uočiti još nešto.

Genocid u Srebrenici i Rezolucija donesena u Ujedinjenim nacijama kojom se predviđa da se 11. juli obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na srebreničke žrtve, u isti koš strpala je poziciju i opoziciju u Srbiji.

Ni jedni ni drugi nisu se pojavili u Srebrenici i pružili podršku u patnji, postali sapatnici, sa majkama (osim ŽUC, Aleksandra Olenika i ministra Usame Zukorlića).

Koliko god odvratno bilo što srpske vlasti koriste Rezoluciju da ubijede srpski narod da Zapad i Bošnjaci žele Srbe da proglase za genocidan narod (što ne postoji niti iko želi da uradi), a sve zarad dobijanja glasova, tako se i opozicija Srbije kukavički nije oglašavala o Srebrenici - možda jer imaju isti stav kao pozicija da negiraju genocid ili da ne bi izgubili glasače – što uostalom nije ni bitno.

Svako ko se nije pojavio 11. jula u Srebrenici saučesnik je genocida. Iz toga se izvukao zaključak da Srbi i jesu genocidan narod - ne zato što im to neko nameće, već zato što oni to silno žele. Pa neka im, nek budu.

Simbol svega i svačega

Po povratku u Udruženje, sačekao nas je isti prizor kao i pri dolasku – nasmijani ljudi koji nas tjeraju da jedemo pite, punjene paprike, kolače i da pijemo kafu.

Ubjeđivanje Staše Zajović da moramo da krenemo kako bismo se u dogledno vrijeme vratili za Beograd sa Munirom Subašić nije imalo nikakvog efekta. Munira je bila jasna – "morate da jedete".

I dok su se njih dvije prijateljski ubjeđivale, tanjiri i sve je već bilo ispred nas.

A kada smo stvarno krenuli za Beograd bili smo zadržani radi fotografisanja. Zajednička fotka (ne pozerska kao u političara) bila je simbol svega i svačega - od toga da one cijene dolazak dobrih ljudi iz Srbije, da je njihova ruka, kako mi je rekao Murat Tahirović, uvijek ispružena, do toga da su svi dobri ljudi, i oni koji su činili zločine pa se pokajali, uvijek kod njih dobrodošli.