U 11. nastavku feljtona "Fićo i Šćepo – KOS-ovske ratne podvale“ donosimo detalje iz iskaza oficira zloglasnog KOS-a Seada Rekića.
Rekić se prisjetio i kako ga je pred odlazak u Lukavicu pozvao kapetan Bjelinac u svoju kancelariju.
KOS-OVSKE RATNE PODVALE
Do tančina objasnio kako se KOS bavio Albancima, prema kojima je - što je nalog najvišeg oficira Simovića - trebalo razviti što veću mržnju
Faksimil dijela zapisnika sa saslušanja Seada Rekića: Dobio prekomandu u Lukavicu, a Blagoje Bjelinac ga upućuje na Fikreta Muslimovića. Avaz
U 11. nastavku feljtona "Fićo i Šćepo – KOS-ovske ratne podvale“ donosimo detalje iz iskaza oficira zloglasnog KOS-a Seada Rekića.
Rekić se prisjetio i kako ga je pred odlazak u Lukavicu pozvao kapetan Bjelinac u svoju kancelariju.
Fikret Muslimović i Bakir Izetbegović: Fićo i Šćepo. Avaz
- Kapetan Bjelinac rekao mi je da se po dolasku u Lukavicu javim tadašnjem kapetanu prve klase Fikretu Muslimoviću koji je bio načelnik KOS-a u Četvrtoj diviziji te mi je rečeno da će Fikret Muslimović biti upoznat o mojoj saradnji s KOS-om.
Jedne prilike sam došao u kancelariju kod Fikreta Muslimovića koji mi je rekao da je o mom radu kao saradnika KOS-a obaviješten od majora Krneta Save, načelnika KOS-a u Centru vojnih škola Kasarne "Maršal Tito“, ali nije mi tada dao nikakav zadatak. Bio je to jedan hladan razgovor – opisao je Rekić svoj prvi susret s Fikretom Muslimovićem.
U nastavku je ispričao kako je upoznao nove radne kolege s kojima je izlazio u kafane u društvu djevojaka. Prisjetio se i jednog zastavnika koji mu je rekao da za njega među oficirima i vojnicima vlada mišljenje kako "Rekić ima osobine švapskog oficira te da se o njemu priča i da je pristalica panislamskog pokreta.“
- Ja tada nisam znao šta je to, ali to me je jako pogodilo, jer bilo šta što je vezano za bilo kakav nacionalizam za mene je bilo nespojivo i toliko me je to opteretilo da sam odmah potražio Fikreta Muslimovića koji me je primio i ja sam mu sve to ispričao. Fikret Muslimović je opet bio rezervisan i hladan, nisam osjećao da sam došao na pravo mjesto, ali sad shvatam da me na taj način još više vezao za sebe da mu opet dođem – ispričao je Rekić, pojašnjavajući da ga je nastavilo proganjati to što mu je rekao kolega zastavnik.
Cijeli iskaz je sniman kamerom i na njemu se vidi da Rekić nije mučen. Avaz
Odlučio je podići borbenu gotovost jedinice u svim oblastima od obuke, discipline, vanjskog izgleda, do moralnog, na najviši nivo te odlučuje sve vrijeme provoditi u četi, pa mu je čak i krevet prebačen u ured gdje boravi četiri mjeseca, u želji da se dokaže i da njegovi rezultati budu zapaženi.
Tako je njegova četa postala neprikosnovena u svemu. U međuvremenu je starješinama KOS-a prijavljivao mnoga zapažanja, poput slučaja vojnika koji je pjevao srpsku nacionalističku pjesmu o vojvodi Sinđeliću, pa je time izdjejstvovao pretres vojničkih noćnih ormarića.
- Prijao mi je taj zadatak, jer zaključujem da me Fikret Muslimović ona dva puta hladno dočekuje radi mišljenja da sam pripadnik panislamskog pokreta i švapski vojnik, pa je ovo bila prilika za vraćanje povjerenja – ispričao je Rekić.
Rekić je ulogu kapetana Lerija opisao "interesantnom“ zbog suđenja grupi Albanaca koji su u vrijeme previranja na Kosovu tobože imali namjeru da likvidiraju neke od starješina, među kojima je Simović kao metu Albancima istakao i Rekića koji je povjerovao Simoviću do te mjere da je u strahu za svoj život i pred poštara izlazio s pištoljem.
U tom kontekstu Rekić je u iskazu 1993. godine spominjao kapetane Kabašija, Agima, Dermakua, te vodnika prve klase Zurapi Bislima.
Rekić je od kapetana prve klase Momira Tomčića bio obaviješten da su Durmiš Leri i Zurapi Bislim trebali da se pojave na suđenju u svojstvu okrivljenih, ali da su na kraju izašli pred sud kao svjedoci.
Faksimil dijela zapisnika sa saslušanja Seada Rekića: Dobio prekomandu u Lukavicu, a Blagoje Bjelinac ga upućuje na Fikreta Muslimovića. Avaz
U svjedočenju 18. aprila 1993. godine u prostorijama MUP-a u Sarajevu, Rekić je ustvrdio i kako je tek kasnije shvatio da je Simovićeva namjera bila da se što više razvije osjećaj mržnje prema Albancima.
- Saznao sam kasnije kako je kapetan Leri dobio prekomandu u Prištinu u nastavni centar, pa je moj zaključak da je isti zavrbovan od KOS-a, jer su svi ostali dobili visoke zatvorske kazne. Sjećam se da je u to vrijeme dolaskom Simovića počelo naglo dizanje vojnika i starješina Albanaca i da se krenulo s njihovim zatvaranjem. Agim iz centra vojnih škola dobio je preko dvije godine.
Jovan Divjak: Legendarni komandant Armije RBiH. Facebook
Na Facebook linku: https://www.facebook.com/groups/1426107641004634/?ref=group_header postoji grupa pod nazivom "Pronađi drugove iz bivše JNA“, gdje se i danas mnogi bivši vojnici JNA javljaju i prisjećaju nekadašnjih vojničkih dana u bivšoj SFRJ. Među ostalim tu su i sjećanja na Seada Rekića.
Tako je 25. decembra 2016. ostao zabilježen jedan od statusa s fotografijom opisanom kao: "Kasarna Slaviša Vajner Čiča, Sarajevo, generacija septembar 1990/91, kom. čete Rangelov“, gdje među ostalim komenatarima izvjesni Anđelko Mališa Popaničić pita da li neko zna "je li istina da je Sead Rekić nastradao“, a također izvjesni Adnan Ajkung mu odgovara: "Slabo si čuo, nije naravno nastradao kontraverzni ŠPIJUN, inače, mutan ko Vardar, živ, zdrav, bio zatvaran zbog mutnih rabota, a o tome neću.“
Popaničić na to pojašnjava kako je čuo da je "na televiziji Aleksandar Vasiljević to pričao“, dok se Adnan Ajkung u daljoj prepisci obraća Zoranu Jovanoviću: "Druže pukovniče, bolje što niste ništa čuli za REKIĆA, jer ništa dobro ga ne opisuje kako kažu novine, narod, a i ptice na bosanskim granama. Na to Zoran Jovanović konstatira: "Adnan Ajkung, Rekić je bio moj klasić, veoma sposoban i perspektivan. Bio je vrlo ambiciozan. Možda je tu negdje pogrešio...“ Dalje Jovanović pojašnjava da je tada radio u komandi te među najstrože ubraja u Durmiša Lerija, dok također izvjesni Čedomir Šimpraga opet pita za Rekića, na što Nebojša Adamović navodi: "U vreme kada sam ja bio u vojsci (mart 87.-mart 88.) Sead Rekić je bio kapetan I klase i bio je zamenik komandanta II bataljona. Ali je u to vreme bio i kapetan I klase Žikić, ne sećam mu se imena, ali je bio super lik za vojsku“.
Dalje Čedomir Šimpraga piše: "Je l' neko zna nešto o Seadu Rekiću, moj zadnji kontakt sa njim je 92. u Bg. tada je bio major JNA, ako neko ima telef. Ili adresu da mi da. Znam šta je radio, i znam da je bio vojnik, patriota vjeran Armiji i zakletvi koju je dao, za razliku od mnogih koji su postupili na neki drugi način. Poznavajući dobro i Rekića i Muslimovića, mogu da kažem, možda su bili to što su priznali pod pritiskom, ali tvrdim da nisu kao V. Karić ili J. Divjak. Imao sam čast i zadovoljstvo da poznam maj. Muslimovića, a por. Rekić da mi bude pretpostavljeni starješina“. Potom Anđelko Mališa Popaničić navodi: „Rekić je bio komandant bataljona meni, imao je čin kapetana prve klase, a onda je posle mog odlaska postao major, čuo sam da je nastrado i da je radio za KOS koliko je to tačno ne znam“. U raspravu se zatim uključuje i Refik Delić s komentarom: „Karić i Divjak su pravi ljudi, nisu htjeli da budu četnici.“ Zanimljiva je i rasprava na FB objavu izvjesnog Saše Stefanovskog u grupi „Pronađi drugove iz bivše JNA“ koji je 6. decembra 2018. objavio fotografiju kasarne u Lukavici, a među 326 komentara je i ovaj Milutin Perića: "Da, da Rekić je bio komandir čete. Mnogo gadan čovek“...
- Kapetan Bjelinac mi je dao instrukcije da ga dovedem u vezu sa Feridom te sam ja to prenio Feridi, kako bi on razgovarao sa njom oko droge. Pa je Ferida jedva pristala, moleći da je ne uvlačim u nešto što neko može saznati. Nakon ovoga ja sam došao u sobu u studentskom domu kod Feride zajedno sa kapetanom Bjelicem, ali je njegov kontakt bio previše grub i netaktičan pa je Ferida odbila svaki razgovor, ona o tome ništa ne zna i da je sve samo čula, nakon čega smo ja i Bjelinac otišli. Sljedeći kontakt sa kapetanom Bjelincem odnosio se na politička previranja u Poljskoj 1981. godine te mi je on naredio, odnosno objasnio da se u Poljskoj dešavaju krupne stvari te da se isto može desiti i u SFRJ pa sam trebao da obratim pažnju na komentare oficira i vojnika JNA.
Naredni kontakt sa kapetanom Bjelicom bio je jula 1981. godine. Susreo sam ja jednog dana svog prijatelja iz Bihaća po imenu ili nadimku Mane, koji je došao u posjetu svom sinu u KUT, a inače Mane je bio vozač u službi državne bezbjednosti u Bihaću te je upravo kretao u Bihać i ja sam ga zamolio da sa njim odem u Bihać službenim vozilom koje je vozio, što je on i pristao.
U Bihaću sam sreo svog prijatelja Stojčić Miroslava zvanog "Ušare“ sa kojim sam ranije išao u ribolov i jednu noć u njegovom stanu Miroslav mi je pokaz'o nož na kojem su stajala tri slova S i ja sam ga pitao o značenju tih slova, da bi on rekao da je to srpska seljačka stranka, te mi je takođe rekao da on to ima ne bi li se neko zalijepio za taj simbol. Njegovo ponašanje je bilo bezbjednosno interesantno pa sam ja sutradan otišao u zgradu državne bezbjednosti u Bihaću i našao vozača Manu, te ga zamolio da me poveže sa nekim od operativaca, što je on i učinio, tako da sam o navedenom događaju ispričao tom operativcu koji je nešto zapisao, pa sam se nakon toga vratio u Sarajevo i o istome obavijestio kapetana Bjelinca. On me je prekorio, rekavši da njima nisam trebao ići i da njih ništa ne interesuje... - navodi se u dijelu iskaza Seada Rekića.