Da nije bilo njih, svijet nikada ne bi saznao istinu o stradanju Sarajeva, Mostara, Goražda i inih gradova u BiH, ubijanju i patnji civila, žena, djece... Oni su bili ratni izvještači, novinari, fotoreporteri, snimatelji.

U toj ulozi našli su se preko noći, a izvještavanja o napadima, zločinima, razaranjima sela i gradova, ali i s prvih linija ratišta postali su njihova svakodnevica. Umjesto do tada izvještavanja o različitim temama stvarali su ratne izvještaje i, zapravo, doprinosili širenju istine o svemu što se događalo tokom agresije na BiH.

Puko preživljavanje

- Istina i samo istina – rekao je Mirsad Behram, mostarski ratni reporter, koji je u to vrijeme kao mladić od 20-tak godina izvještavao i za RTV BiH.

U njegovim i izvještajima kolega s kojima je tada radio, naglašava, nije bilo ni trunke politike niti bilo čega drugog osim istine.

- Ništa nismo morali dodavati ili oduzimati ili, ne daj Bože, izmišljati. Samo smo prenosili ono što smo vidjeli. Jednostavno, možda danas to zvuči ironično, nije bio potrebe zato što smo živjeli u sredini gdje su civili strahovito stradali. Kada sam izvještavao, naprimjer, da je dijete stradalo od rakete „zemlja-zemlja“ ništa nisam slagao. Samo sam u svom izvještaju zabilježio ono što sam vidio, tada uživo za dnevnik Radija Bosne i Hercegovine u 15 sati i poslije u televizijskom izvještaju. I, zapravo, je slika govorila za sebe. Bila je to borba za puko preživljavanje. Nisam razumio zašto me neko ubija, izgladnjuje, granatira, a ne sjećam se da sam nekome nešto nažao učinio, ni ja ni mnogi ljudi oko mene. Dakle, svojim očima sam gledao užas i to prenosio – rekao je Behram.

I danas, tri decenije poslije, kaže kako stoji iza svake svoje napisane riječi u ratu.

S ove vremenske distance govori kako bi najsretniji bio da više nikada nigdje nijedan novinar ni kamerman ne izvještava o takvim stvarima.

- Nažalost, to je nemoguće što i trenutno vidimo u svijetu. A, to su možda najveći heroji. I vojnici imaju pušku pa se, uslovno rečeno, brane. A novinari, fotoreporteri, kamermani su bez ikakve zaštite. Sjećam se, strane kolege su imali pancire, mi ih nikada nismo imali – prisjeća se on.

Svoj doprinos širenju istine o ratnim događajima u BiH dali su mnogi medijski radnici. Među brojnim imenima, vjerovatno jedno od najvažnijih je Arijana Saračević Helać, koja je izvještavala sa sarajevskih ratišta i čije su priče obišle svijet.

Probijanju istine o ratu u BiH, opkoljenom Sarajevu, dvostrukoj agresiji na Mostar, odsječenom Goraždu, genocidu u Srebrenici... i konačnom buđenju svijeta značajno su doprinijeli ratni izvještači i dopisnici iz cijelog svijeta. Jedno od najpoznatijih „ratnih lica“ bila je novinarka CNN-a Kristijan Amanpur (Christiane Amanpour).

Posljednji izvještaj

Ona se prije nepune dvije godine, tokom gostovanja na Sarajevo Film Festivalu, kada je prikazan dokumentarac „Kiss the Future“, u kojem je učestvovala, prisjetila svojih ratnih iskustava, istakavši da su se istinom i pravdom borili protiv snajpera i granata.

- Ponosna sam na to da smo uspjeli svijetu reći istinu – kazala je tada Amanpur.

Nažalost, mnogi novinari i medijski radnici izgubili su svoje živote na radnim zadacima tokom rata, ali preciznih podataka o tim stradanjima, nažalost, do danas nema. Prema posljednjim podacima Udruženja „BH novinari“ stradalo je više od 40 novinara i medijskih radnika.

Među onima čije je ubistvo u javnosti posebno odjeknulo je novinar Kjašif Smajlović. On je bio prvi ubijeni novinar u BiH, a po sjećanju svjedoka koji su stanovali u zgradi u kojoj je bilo njegovo dopisništvo, kako je „Avaz“ pisao ranije, po Kjašifa je došla grupa „arkanovaca“, predvođena lokalnim Srbima. Zločinci su ga ubili na njegovom radnom mjestu 8. aprila 1992. godine, dok je predavao svoj posljednji izvještaj za „Oslobođenje“. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2016. u masovnoj grobnici na mezarju Kazanbašča u Zvorniku.

Ćatićev vapaj za spas Srebrenice

„Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je to opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice...“

Bio je ovo vapaj za spas Srebrenice koji je 10. jula 1995. godine, uvečer, posljednji put svijetu poslao radioamater i novinar Nihad Nino Ćatić. On je bio jedina veza Srebrenice s vanjskim svijetom. Teško je ranjen u rejonu bratunačke Kamenice, tačnije Bokčinog potoka, neposredno nakon što je u poznatoj koloni smrti krenuo da traži spas, odakle mu se do danas gubi svaki trag. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.