Moamer Gadafi ubijen je prije deset godina. Libija je potonula u građanski rat. Čini se da je zemlja konačno na dobrom ali trnovitom putu, jer se i dalje suočava s velikim izazovima, piše Deutsche Welle.
- Objavljujemo svijetu da je Gadafi umro na rukama revolucije. Ovo je kraj tiranije i diktature u Libiji.
To su bile riječi kojima je Abdel Hafez Goga, iz Nacionalnog prelaznog vijeća (NTC), objavio smrt libijskog vladara Moamera Gadafija prije 10 godina, 20. oktobra 2011.
Nekoliko mjeseci ranije, u februaru, Libijci su, animirani ustankom u susjednom Tunisu, ustali protiv režima Gadafija, koji je na mjesto predsjednika Libije stupio 1969. došavši na vlast pučem. Pobunjenici su uz sebe imali snažne saveznike. U martu su UN dale odobrenje za vojnu operaciju radi zaštite stanovništva.
Napadi, koje je tada izveo NATO protiv Gadafijeve vojske, značajno su doprinijeli slabljenju diktatora. Nakon mjeseci provedenih u bjekstvu, posljednje sklonište je Gadafi našao u gradu Sirtu na sjeveru zemlje, oko 450 kilometara istočno od Tripolija.
Okružen protivnicima, pokušao je da pobjegne kroz kanalizaciju, ali je uhvaćen. Pobunjenici su ga odmah ubili, a fotografija krvavog leša obišla je svijet.
- Nezadovoljstvo velikog dijela stanovništva u kratkom je roku bilo podstaknuto krizom sa nekretninama, rastom cijena hrane i visokom nezaposlenošću mladih - kaže Hager Ali, istraživač na Institutu za bliskoistočne studije GIGA.
Osim toga, postojao je zahtjev da se razjasni masakr u zatvoru Abu Salim 1996. u kojem je ubijeno između 1.200 i 1.700 zatvorenika.
- Ovaj zločin je obilježio vrijeme Gadafijeve vladavine. Organizacija za ljudska prava Freedom House ocijenila je tada stanje ljudskih prava u Libiji kao izuzetno loše - naglašava Hager Ali.
Stoga je euforija i nada u novi početak bila sve veća. No, riječi tadašnjeg generalnog sekretara UN Ban Ki Muna zvučale su opreznije.
- Put pred Libijom i njenim narodom biće težak i pun izazova", upozorio je on tada i ukazao kako "Libijci mogu ostvariti svoju budućnosti i očekivanja samo nacionalnim jedinstvom i pomirenjem.
Ban Ki Mun definisao je jedan od bitnih preduslova za novi početak: pomirenje ostvareno pregovorima u nacionalnom dijalogu. No, do toga nije došlo: previranja u zemlji i ustanak kulminirali su građanskim ratom 2014.
- Uzroci građanskog rata leže ponajprije u aparatu moći koji je Gadafi izgradio - kaže Hager Ali.
Jedna od najvećih Gadafijevih briga bila je vojna pobuna.
Njegova je strategija bila - vezati uz sebe visoko rangirane oficire i postaviti ih, kao i članove porodice na strateški važne položaje.
- Također je kupovao usluge od stranih plaćenika, a niže redove libijske vojske držao podalje od vlasti - ističe Ali.
Tokom ustanka, različite društvene grupe u Libiji ujedinjavala je želja za svrgavanjem Gadafija. No nakon njegovog pada, ti su se savezi raspali. Ni nekoliko izbora nije moglo dovesti do zajedničkih stavova i ujediniti stanovništvo.
- To je bilo zato što nije postojala funkcionalna civilna politička arena - kaže Hager Ali.
Libija je doživjela tipičnu sudbinu propalih država: državna moć se raspala, a potom su formirane dvije vlade: jedna u glavnom gradu Tripoliju, druga u Tobruku na krajnjem istoku zemlje. Kako bi zaštitili ili nametnuli svoje interese, sve je više stranih aktera intervenisalo u građanskom ratu u Libiji.
Erdoan (predsjednik Turske Redžep Tajip) je pokušao da nametne turske zahtjeve za rezervama gasa na Mediteranu kroz savez s jednim od dvojice libijskih predsjednika vlade - Fajezom Saradžom.
Egipatska vlada, s druge strane, oslanjala se na podršku suparničke vlade u Tobruku kako bi islamističke snage, posebno Muslimansku braću, držala van zemlje.
EU je prvenstveno bila zainteresovana za to da Libija ne postane novih talasa izbjeglica.
Upravo iz tog razloga, pojasnio je njemački ministar spoljnih poslova Hajko Mas u februaru 2020. u razgovore o Libiji takođe je važno uključiti i susjedne države.
Inicijative za izlazak Libije iz nasilja i uspostavu stabilnosti bile su brojne.
Nekoliko specijalnih izaslanika UN pokušalo je dovesti ratne protivnike za jedan sto, što je uspjelo u Berlinu 2020. i 2021.
U decembru ove godine u Libiji se održavaju predsjednički i parlamentarni izbori.
Međutim, brojni problemi još nisu riješeni, kaže Hager Ali.
Jedan od temeljnih izazova je kontrola nad oružanim snagama. To je, međutim, samo podtačka u trenutnom pregovaračkom procesu.
- Još uvijek postoje visoko ispolitizovane, naoružane grupe koje bi se mogle staviti iznad izbornog rezultata. Sve dok je to slučaj, prenos moći ostaje veoma rizičan. Drugi problem je nedostatak programske orijentacije kod političkih stranaka, ističe Hager Ali.
Većina njih se teško može međusobno razlikovati po programu odnosno sadržajima koje nude. Postoje konzervativne, islamističke i sekularne stranke. No to ih ne sprečava da u mnogo čemu budu jako bliske. Ta je okolnost dugoročni rizik za demokratski razvoj zemlje.
- Nije dovoljno osnovati stranke i održati izbore. Morate izgraditi biračko tijelo i održati ga. Tek tada, političari mogu obavljati svoje funkcije u parlamentu.
