Propovijed ruskog pravoslavnog patrijarha Kirila na Siropusnu nedjelju ili Nedjelju praštanja u martu dobila je više pažnje nego propovijed bilo kojeg pravoslavnog klerika u zapadnim medijima već dugo vremena. Osim zastrašujuće apsurdnosti, kako piše Index, vjerovatno je ova pažnja dobrim dijelom posljedica upotrebe retorike kulturalnog rata s kojom je zapadnjačka publika tako dobro upoznata i oko koje je bilo toliko strasti, za Religion Dispatches piše Katherine Kelaidis.

Stoga nije iznenađujuće da se prošlonedjeljnoj propovijedi, održanoj u impozantnoj i prijetećoj Katedrali oružanih snaga, posvećuje manje pozornosti, iako je ova propovijed nedvojbeno bila daleko opasnija i mogla bi pružiti kritički uvid u ono što slijedi za Rusiju, Ukrajinu i sve nas ostale.

Četvrta korizmena nedjelja posvećena je spomendanu sv. Ivana Klimaka (poznatog i kao sv. Ivan Ljestvičar) u istočnokršćanskoj tradiciji. Malo se zna o ovom ranom pustinjaku, osim da je on autor jednog od najvažnijih asketskih tekstova kršćanstva, Ljestava božanskog uspona. Podijeljena na trideset dijelova, ova rasprava zamišljena je kao vodič kroz kršćanski život, s temama od laži do sjećanja na smrt.

Patrijarh Kiril je tobože uzeo svetog Ivana Ljestvičara i njegov slavni tekst kao osnovu za svoju propovijed. I ako ćemo biti iskreni, prva polovica propovijedi bila je prilično benigna, ako ne i predvidljiva, standardna propovijed kršćanskog poslanika.

Propovijed na pola puta postala šokantna i opasna

Kiril je čak podsjetio svoju publiku da je "najveći i najsvetiji osjećaj koji je Bog dao čovjeku osjećaj ljubavi". Osjećaj koji, tragično, zvuči pomalo šokantno kad dolazi od ratnohuškačkog patrijarha.

Ali onda, otprilike na pola puta, propovijed je postala šokantna i opasna. Bilo je to otprilike u trenutku kada je priznao gdje stoji - u katedrali izgrađenoj ne toliko na slavu Božju, koliko na slavu ruske vojne moći.

Patrijarh je ovdje rekao da se došao obratiti vođama ruskih snaga, a preko njih i njihovim trupama. Podsjetio je okupljenu kongregaciju na omiljenu propagandnu točku Vladimira Putina u ovom ratu - da se Rusija bori protiv fašizma u Ukrajini baš kao i u Drugom svjetskom ratu.

A onda je patrijarh, čiji se ured prije samo nekoliko stoljeća (treptaj oka u sjećanju kršćanskog istoka) nalazio ne u Moskvi, već u Kijevu, ponudio verziju povijesti koja Ukrajinu jednostavno briše s karte. Kiril krivi "razne sile" (vanjske sile, što vjerojatno uključuje Zapad) koje su se pojavile u srednjem vijeku za ono što on smatra lažnom podjelom između Rusije i Ukrajine. Zapravo, on čak i ne priznaje da postoje takvi ljudi kao što su Ukrajinci, nazivajući sve (uključujući vjerojatno i Bjeloruse) "svetim Rusima".

Opasna eskalacija retorika iz Moskovske patrijarhije

Ne obazirući se trenutačno na to koliko je povijest patrijarha Kirila činjenično pogrešna, ova propovijed označava opasnu eskalaciju retorike koja dolazi iz Moskovske patrijarhije i implicira proširenje ruske države. Ovaj retorički napredak postaje još opasniji činjenicom da većina na Zapadu neće ni znati da se propovijed dogodila, a kamoli biti svjesna njezinih pogubnih implikacija.

Zapravo, u trenutku pisanja ovog teksta, čini se da nema nijednog lako dostupnog prijevoda propovijedi na engleski na internetu, a isto tako niti jedan veći zapadni medij nije posvetio prostor propovijedi.

Razumljivo je zašto. Patrijarh Kiril ne koristi poznatu retoriku kulturalnih ratova, "gay parada ponosa" i zapadnjačke dekadencije. On govori u terminima opskurne povijesti kršćanskog istoka, povijesti uglavnom nepoznate na Zapadu. Ali nemojte se zavaravati; ono što on govori je izuzetno opasno, ističe Kelaidis.

Vrlo opasna kombinacija

Propovijed patrijarha Kirila na nedjelju svetog Ivana Klimaka odbija priznati razliku između ruske i ukrajinske kulture i identiteta te poriče pravo Ukrajine da postoji kao suverena nacija, kako povijesno tako i u sadašnjosti. Nadalje, on legitimira postojeće nasilje kao nužno i čak, možda bi se moglo tvrditi, sveto.

Kako kaže patrijarh, podsjećajući na riječi Ivanova evanđelja, ruski vojnici "polažu živote za prijatelja". Upravo tako. Ukrajinci koje Rusi bombardiraju, pucaju u njih i ostavljaju ih mrtve kraj ceste su prijatelji. Baš kao što je Isus mislio o svojim učenicima. Ovo su riječi predanog nacionalista imperijalne sorte i čovjeka koji bez razmišljanja poznate riječi vjere koristi za šokantan učinak i nečuvenu svrhu.

Kao što smo već svi trebali znati, ovo je vrlo opasna kombinacija. Kada zanemarimo njegove riječi (i kada smo previše velikodušni u njihovoj interpretaciji), izdajemo one koje je on već povrijedio i praktički osiguravamo da u budućnosti može učiniti nešto još gore.