Tribunal za ratne zločine za Ruandu završio je procesuiranje posljednjih bjegunaca optuženih za genocid, čime je okončana 29-godišnja misija suda da pruži pravdu za pokolj iz 1994. godine koji je odnio više od 800.000 života, piše The Guardian.

Historijski trenutak prošao je bez drame, ne hapšenjem ili ekshumacijom tijela, već putem video konferencije 30. aprila između tužioca tribunala, Serža Bramerca (Serge Brammertz), i dvojice vođa tima za praćenje bjegunaca, posvećenog rješavanju neriješenih slučajeva iz doba genocida.

Neoznačeni grobovi

Tokom tog razgovora, njih trojica su se složili da su konačno prikupili dovoljno dokaza da zadovolje sud da su posljednja dva osumnjičenika koje su pratili već dugo mrtvi i da leže u neoznačenim grobovima u različitim dijelovima centralne Afrike.

Posljednja dva imena precrtana s liste od 92 optuženika tribunala bili su Čarls Sikubvabo (Charles Sikubwabo) i vlasnik restorana poznat samo pod imenom Rjandikajo (Ryandikayo). Oni su bili uticajni lokalni organizatori u Kibuje prefekturi u Ruandi, vodeći gomile ubilačke Interahamwe Hutu milicije odgovorne za masovna ubistva Tutsija. Obojica su bila optužena za genocid i zločine protiv čovječnosti.

- Ovo je opipljiv dokaz da međunarodna zajednica može osigurati odgovornost, bez obzira koliko dugo to trajalo - rekao je Bramerc.

Kako piše Guardian, zatvaranje njihovih slučajeva ne označava samo završetak rada tribunala. To je također kulminacija šireg eksperimenta u međunarodnoj pravdi za masovne zločine, koji seže više od tri decenije unazad, do stvaranja srodnog suda, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) 1993. godine. Međunarodni krivični sud za Ruandu (ICTR) stvoren je dvije godine kasnije.

Oba su bila ad hoc suda sa mandatima Vijeća sigurnosti UN-a, i oba su se pokazala upornim i uspješnim iznad svih očekivanja. ICTY je riješio sve svoje 161 optužnice do 2011. godine.

Kako su se približavali kraju svojih misija, dva tribunala su spojena u jedan, nazvan “Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične tribunale”, prvi put uspostavljen 2010. godine kako bi se bavili preostalim sudskim raspravama i doveli posljednje bjegunce pred pravdu.

- Izvanredna učinkovitost dva tribunala potaknula je optimizam krajem 1990-ih da se nekažnjivost za genocid i druge masovne zločine konačno može osporiti i potisnuti, a momentum koji su stvorili doveo je do osnivanja stalne institucije za istragu i suđenje ratnim zločinima, Međunarodnog krivičnog suda (ICC) 2002. godine - piše Guardian.

Ratovi na Balkanu

ICC se, međutim, borio s poteškoćama. Za razliku od dva ad hoc suda, nema podršku SAD, Rusije ili Kine, i fokusirao se do nedavno na afričke slučajeve. Sud se suočava s kritičnim testom dok razmatra optužbe i naloge za hapšenje izraelskih i Hamasovih lidera, usred rata u Gazi i pod velikim političkim pritiskom sa svih strana.

Nakon što je Bramerc postavljen za tužioca rezidualnog mehanizma 2016. godine, doveo je ključne članove tima za praćenje koji su pomogli u pronalasku ratnih zločinaca iz ratova na Balkanu poput Radovana Karadžića i Ratka Mladića, kako bi usmjerili svoje vještine na progon posljednjih osam ruandskih osumnjičenika koji su još bili na slobodi.

Eliminisali su mrežu plaćenih doušnika koji su pružali stalne lažne informacije i obnovili su svoje dosjee o bjeguncima gotovo od nule, detaljno se baveći intervjuima sa svjedocima i podacima iz otvorenih izvora.

- Počevši od trenutka kada su im noge napustile granicu Ruande 1994. godine, radi se o eksploataciji izvora, istraživanju i intervjuima sa svjedocima sve dok nismo došli do posljednjeg dijela slagalice - rekao je Evan Braun (Ewan Brown), bivši britanski oficir, koji je jedan od vođa tima za praćenje.