Američki saveznici ovog puta se ni ne trude da pruže ruku Sjedinjenim Američkim Državama u jeku trgovinskog rata s Kinom, objavio je Wall Street Journal.

I zaista, dok se dvije najveće ekonomije svijeta, Kina i SAD, međusobno prepucavaju s carinskim stopama i uslovima međusobne trgovinske razmjene, dojučerašnje članice tzv. "zapadnog bloka" daju (ni)malo naslutiti kako u tom srazu bezuvjetno stoje uz višedesetljetnog ideološko-sigurnosnog patrona, Washington.

Pogrešna strategija

Razlog njihove letargije možda je i najbolje (nehotice) sažela Trampova (Donald Trump) pomoćnica za medije Kerolajn Levit (Karoline Leavitt), izjavivši: 

- Uvjereni smo da će svi saveznici SAD u konačnici doći do nas i bezuvjetno pristati na naše uvjete jer im treba američko tržište da opstanu. Naš predsjednik je svjestan toga, i upravo tu činjenicu koristi kao pregovarački uteg da nama maksimizira korist.

Da se trudila osmisliti arogantniji odgovor na medijski upit "postoji li strategija izlaza iz krize u koju se ova administracija sama uplela", ne bi bio ovako jezgrovit kao što je nehotice ispao.

Aktuelna postava Bijele kuće uvjerena je, tako, da svoje najodanije višestoljetne saveznike može javno ponižavati, prijetiti im aneksijom i servirati ih na pladnju svom historijskom suparniku, a onda se čudom čuditi kako ideja da će se svi poslušno postrojiti iza njih u "stezanju remena" Kini ne ide prema planu.

Naime, uprkos tome što Skot Basent (Scott Bassent), Trampov ministar finansija, aktualne pregovore koje Vašington, navodno, vodi s predstavnicima 70-ak zemalja predstavlja kao taktički master plan kojim Bijela kuća želi stegnuti remen oko Kine i izolirati je na globalnoj pozornici, problem se krije u tome što iste te zemlje istodobno pregovaraju i s Pekingom.

Između vulgarnosti i taktike

Štoviše, za razliku od jednog lidera, odnosno Trampa, koji koristi baš svaku priliku da na krajnje vulgaran i državniku neprimjeren način izjavi kako mu "svi žele poljubiti dupe i pristati na baš sve uvjete koje od njih traži", drugi, odnosno Si Đinping (Xi Jinping), problemu pristupa osjetno mudrije te se sam, pristojno i ponizno, zemljama daje na raspolaganje, piše WSJ, a prenosi Jutarnji.

Uveliko odmaže i činjenica da se iza Trampove opsesije trgovinskim deficitom, zbog kojeg se i okuražio prijeći Rubikon na tzv. Dan oslobođenja, krije gotovo patološka potreba da Amerika bude "u plusu" ili barem "na nuli", pa je realno očekivati da će otezati s pregovorima i javno ponižavati partnere, kako bi iz njih iscijedio maksimum; i više od toga. 

Ugovor o korištenju rijetkih minerala i ruda, koji je natjerao Kijev da potpiše, bez jasnih sigurnosnih garancija, uz javno i nezapamćeno sramoćenje ukrajinskog predsjednika pred očima cijelog svijeta, možda i najbolje pokazuje stil koji Tramp, ne samo koristi u pregovorima, već ga smatra i neupitnim dokazom svog "umijeća postizanja sporazuma".

Si Đinping je neusporedivo taktički spretniji, a olakotna okolnost mu je i činjenica što se u ovom trgovinskom ratu našao u ulozi žrtve, što uvijek pridonosi simpatijama globalne zajednice i nacionalnoj koheziji u vrijeme krize. Kao lider autoritarne zemlje, Si se ne treba nikome pravdati u pogledu uslova koje dogovori s drugim zemljama, zbog čega sebi može dozvoliti biti "u debelom minusu", ako procijeni da je određenu državu, poput Vijetnama ili Evropske unije, za jedan centimetar uspio udaljiti od sfere utjecaja SAD.

Najveći forte

Upravo to je, naime, Sijev najveći forte u ovome trenutku, a činjenica da je već isplanirao mini turneju po Indokini te da je u redovitom osobnom kontaktu s liderima EU, daje naslutiti da je toga vrlo svjestan.

Evropa, Ujedinjena Kraljevina, Kanada, Australija, zemlje Pacifika, Indokine i Latinske Amerike, našle su se, ni krive niti dužne, između čekića bivšega saveznika, koji im je javno zabio nož u leđa, i od kojeg se strateški moraju pod hitno udaljiti i ideološkog suparnika koji će im ponuditi povoljnije trgovinske uvjete kako bi ih podčinio sebi i, kasnije, neutralizirao i osvojio.

Pred nama je turbulentno razdoblje u kojem će se definirati sinofobna Đorđa Meloni (Giorgia) te tramposkeptična Fridrih Merc (Friedrich Merz) struja unutar EU. 

No, kako svaka kriza ujedno predstavlja i priliku, možda među čelnicima EU bude i hrabrosti da zakorače prema "opciji C"; svojevrsnom pandanu Nesvrstanih, koji bi Europi (a time i Kanadi, Australiji te Ujedinjenom Kraljevstvu) omogućio da bude predvodnik Trećeg puta.

Onoga koji će štetu okršaja Kine i SAD amortizirati jačanjem trgovinskog sporazuma sa zemljama Latinske Amerike (MERCOSUR+) te Dalekoga istoka (ASEAN+), istodobno trgujući sa SAD i Kinom prema modificiranim uvjetima, piše WSJ.