Nakon rukovanja predsjednika Trampa (Trump) i diktatora Kim Jong-una u Singapuru, što je američki lider označio historijskim preokretom, a šef sjevernokorejskog režima usporedio s naučnofantastičnim filmom, uz nedostatak drugih detalja o njihovom dogovoru iza zatvorenih vrata - ljudska prava ostaju najveći gubitnik. Jer, ko će dići svoj glas protiv poniženih i potlačenih širom svijeta ako ne Amerika?  

Opet je aktuelizirano i pitanje je li vrijeme historijskog trijumfalizma sasvim iza nas. Predugo je to trajalo, od pada Berlinskog zida naovamo, donoseći u završnici ne puno dobrog i pobjednicima i gubitnicima. O tome je vizionarski pisao Džordž Kenan (George Kennan), američki diplomata koji je doprinio da se odmah nakon Hladnog rata kao kula od karata uruši Sovjetski savez (SSSR).  

Rušenje Zapada 

Ovaj politički realista, autor 17 uglavnom proročanskih knjiga, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća i Kenedijev ambasador u Beogradu upozoravao je kako ne treba gajiti previše iluzija o denuklearizaciji velikih sila sve dok jedna strana osjeća nedostižnu premoć s namjerom da je kapitalizira; ne vodeći brigu o ostatku čovječanstva.  

Inspiriran Trumanovom doktrinom iz koje se 1949. godine rodio NATO i u koji su odmah uvučene muslimanska Turska i ortodoksna Grčka, kao dva “nepomirljiva” regionalna rivala, a nasuprot agresivnim Sovjetima umalo i socijalistička Jugoslavija, Kenan je bio glavni kreator Maršalovog plana. Tako je obnovljen dobar dio Evrope i, što je još važnije, denacificirana Njemačka.  

U ime Amerike Kenan je zagovarao evropsku federaciju još prije Evropske zajednice, pa se njega danas valja prisjetiti upravo zbog glasina o olakom napuštanju američko-evropskog saveza. 

Na susret u Singapuru treba gledati obazrivo 

Nakon Trampovog debakla na kanadskom sastanku G-7 najmoćnijih industrijskih zemalja, “New York Times” je čak optužio ovog američkog predsjednika da direktno radi na uništenju Zapada kakvog smo do sada znali. Nevjerovatno je da šef Bijele kuće pokušava od Rusije (?!) napraviti glavnog saveznika, potirući stratešku važnost Britanije, Francuske, Njemačke, Japana, pa i susjedne Kanade. Tramp se ne libi i neistina o saveznicima ili njihove satanizacije, kao što je to posljednji osjetio kanadski premjer Džastin Trudo (Justin Trudeau).

Zato na susret u Singapuru treba gledati obazrivo, jer sjetimo se podrugljivih nadimaka kojima su se Tramp i Kim prije samo nekoliko mjeseci častili putem Twittera. Naravno, svi kojima je do civilizacije radovali bi se stvarnoj denuklearizaciji Korejskog poluotoka ili šire. Ali, to nije realno očekivati bez recipročnih obaveza koje Vašington, dakako, kao još nedostižna i vodeća supersila, nije spreman preuzeti. Za utjehu, razgovori su tek počeli.

No, korejski diktator već sada od singapurskog izleta može praviti spektakl za održavanje svog režima na vlasti i nastaviti bar donekle po starom. Sjeverna Koreja je 1994. godine potpisala ugovor o razoružanju s Klintonovom administracijom, olabavljene su joj sankcije, da bismo tek 2002. godine saznali da Pjongjang vara i ne izvršava svoje obaveze. Korejci su izuzetno spretni u tome.

Ovo je svakako i Trampov trenutak za propagandu u kome mir pobjeđuje rat. Ipak, valja razmišljati o još ponekoj historijskoj paraleli.

Opasno vrijeme

Nedavno je Medlin Olbrajt (Madeleine Albright) upozorila na novi fašizam koji se može dogoditi pred našim očima. Posljednja knjiga američke državne tajnice nosi naslov “Fašizam – upozorenje”, i to je štivo Bil Klinton (Bill Clinton) najviše spominjao na onoj bosanskoj večeri u Vašingtonu minulog mjeseca.

Olbrajt piše kako je uoči predsjedničkih izbora u SAD 2016. godine Donald Tramp citirao Benita Musolinija (Mussolini): “Bolje je živjeti jedan dan kao lav nego 100 godina kao ovca”.

Naravno, Tramp nije Musolini, ali ovaj citat govori nešto i o našem vremenu i “našim” liderima koji su proizvod neopravdanog trijumfalizma nazovi - pobjednika! Tu je i tekuća Trampova prijetnja da će u Vašingtonu “isušiti močvaru”, a to je bukvalni prijevod Musolinijeve rečenice, na italijanskom “drenare la palude”.

Pokazalo se da diktatori nemaju puno strpljenja.

Najjača dva ratnika su vrijeme i strpljenje, napisao je Lav Tolstoj u svom epohalnom romanu “Rat i mir”. Ne tako davno, Tramp je upravo Koreji, i Sjevernoj i Južnoj, objavio “kraj strateškog strpljenja”.

Zvuči kao kratak fitilj, i to atomski, zar ne? Ali, nakon svega što smo vidjeli u Singapuru, nije ni Kim baš Muamer Gadafi.