Ono što je pisca ovog teksta vezalo uz Ključ jeste činjenica da je kao dječak često, a pogotovo ljeti, boravio tu, najviše kod amidže Muhamed-bega Filipovića. U amidžinoj kući ukazivana mi je velika pažnja, svi su me tetošili i voljeli, a moj dolazak bio je signal za okupljanje brojnih vršnjaka, članova najuže familije te njihovih ključkih drugova i prijatelja.

Brojni prijatelji

Tako se stvarala grupa djece s kojom sam se imao priliku igrati se svih mogućih dječijih igara, kupati i plivati na rijeci Sani, voziti čamcem ili kerepom (posebna naprava sastavljenih balvana za plovidbu po mirnoj vodi), igrati fudbala na livadama ili na pijaci koja je predstavljala istovremeno i fudbalsko igralište lokalnog kluba Tomašević.

Odlazili smo u šume na branje pečurki, šumskih krušaka, jagoda, malina, zatim igrali po voćnjacima prepunim svakovrsnog voća. Posebno smo se radovali odlasku na šumu orahovog drveta, koja se nalazila odmah po prolasku kroz sklop, gdje je raslo nekoliko hiljada stabala oraha i gdje je uvijek krajem ljeta bilo napretek oraha, koje su djeca sakupljala.

Uz to je dolazio i obavezan lov na ribe, posebno pastrmke i ribe koje su se mogle u obilju naći iznad tzv. Poda, brane koja je zaustavljala rijeku Sanu i omogućavala da se vodojažom voda usmjeri s desne strane ka uređajima za pogon pilane, a s lijeve na Blaževića mlin, gdje se mljela pšenica za dobivanje brašna.

Ispod ove naprave nazvane Pod, preko koje se mogla normalno prelaziti rijeka Sana, kao da se radi o nekom mostu, nalazila se zona u kojoj je bilo najviše riba klena, mrene, škobalja, štuka i drugih vrsta koje se nalaze u ravničarskim rijekama. Sve ovo pružalo je idealne mogućnosti za dječije igre i zabave, za vrlo intenzivan i živahan dječiji život.

Tome treba dodati činjenicu da su brojni rođaci često dolazili i molili mog amidžu i amidžinicu da me puste da idem noćiti kod njih kako bismo navečer mogli dugo sjediti, pričati i planirati svoje zabave i dogodovštine.

Tako raznovrstan i bogat boravak u Ključu omoguićio mi je da steknem brojne prijatelje i među rođacima i među ključkom djecom, s kojom sam cijeli život održavao prisne odnose i kontakte.

Kako su moji preci doživjeli da im odžaci, kuće i imanja budu zapaljeni i uništeni, tako je i Ključ, nažalost, u Drugom svjetskom ratu doživio istovjetnu sudbinu.

Ustaška vlast

Kad je došlo do njemačke okupacije, u Ključu je uspostavljena ustaška vlast. Koliko mi je poznato, samo je jedan musliman, i to porijeklom iz Vitine, koji je pred rat došao u Ključ i bio bilježnik u Općini, ušao u ustašku vlast i postao tabornik ustaškog tabora, a samo dvojica muslimana su stupila ustašku vojsku.

Jedan od njih je Meho Kulaš, koji je u Ključu bio poznat po tome što je od Općine na brdu Jarice dobio komad šume, koju je iskrčio i posadio voćnjak na koji je bio veoma ponosan. Nažalost, kad mu je voćnjak dospio do roda, seljaci iz sela Jarice posjekli su jedne noći svo voće tako da je Meho bio šokiran i odustao od svake namjere da se bavi voćarstvom.

Drugi musliman koji je pristupio ustašama bio je Mahmut Kapetanović.

Dakle, u Ključu muslimani niti su se obradovali niti su pristupili u bilo kom smislu ustaškoj državi i vlasti. Jednostavno, bili su zatečeni. U junu 1941. godine u Ključ su došle dvije satnije ustaša, jedna iz Ljubuškog, druga iz Krapine. Ustaše su provele racije i pohapsile skoro 900 uglednih Srba iz grada i sa sela i onda ih tokom tri noći pobile u spomenutom Sklopu i u Hanlovićkom vrelu, odakle izvire rječica Ižnjica.

Ključ je bio konsterniran događanjima, a pokušaj da se spriječi zlo završili su tako da je Sulejman-begu Filipoviću stožernik Gutić lično opsovao muslimansku mater i merhamet te mu rekao: “Šta hoćete, vi ste sljedeći na redu!”

Ipak su neki Filipovići, kao što su moje amidže i spomenuti Sulejman-beg, kao i inžinjer Hajrudin Filipović, sin Ali-bega Filipovića, amidždića moga oca, uspjeli da spase dvadesetak gradskih Srba, plativši za to ustašama velike pare i omogućivši im da izbjegnu u Srbiju, odnosno u Beograd, gdje su poslije živjeli.

Amidža Muhamed-beg konstatirao je da ćemo mi, mislio je na muslimane, platiti taj zločin, jer Srbi uvijek na nama naplaćuju sve svoje nevolje, što se odista i desilo 27. jula, kad je došlo do masovnog ustanka Srba. Tada je poklano sve živo u svim muslimanskim selima na ključkom srezu. Tako je ubijeno nekoliko hiljada muslimana, od najmanjeg djeteta do najstarijeg čovjeka.

Na svu sreću, grad nije tada pao u srpske ruke, jer bi se i u Ključu dogodilo ono što se dogodilo u Kulen-Vakufu, Bjelaju, Petrovcu i drugim mjestima u kojim su muslimani stradali zbog ustaških zločina.